U rujnu 1991. Velikogoričani su učinili zavjet Majci Božjoj Bistričkoj da će ići pješice na Mariju Bistricu ako Velika Gorica ne bude razorena u Domovinskom ratu. Sljedeće godine zadnje subote rujna išlo je 430 pješaka, a 2005. bilo je blizu 1600 hodočasnika.
02.09.2006. okupilo nas se oko 2000. Dvije tisuće pješaka. Dvije tisuće hodočasnika. Ovo je bilo petnaesto po redu zahvalno pješačko hodočašće Majci Božjoj Bistričkoj.
Sastanak je bio u pet sati ujutro kod crkve Navještenja Blažene Djevice Marije. Svatko od nas dobio je svoju plavu „iskaznicu“ sa slikom Majke Božje Bistričke na kojoj je pisalo „Tko Mariju ljubi – taj se ne gubi“. Okupljalo se sve više i više ljudi. Polako smo ušli u crkvu gdje nas je mons. Josip Frkin blagoslovio svojoj molitvom za sretan put. I tako smo krenuli u noć...

Polako, ali sigurno, stigli smo do Šćitarjeva. Ljupke dame u narodnim nošnjama prve su nas dočekale sa svojim košaricama. Malo dalje od njih pojavili su se pravi rimski vojnici i to na konjima. To je bilo nešto neočekivano! Takav prizor ne vidi se svaki dan. Zahvaljujem svima koji su nas dočekali onako rano ujutro, a posebno zboru i sviračima koji su za nas pjevali i svirali. Bilo je kolača, peciva, čaja, kave – ma svega je bilo, a i sve smo im pojeli! Zato hvala svima na onako toplom dočeku!

Krenuli smo dalje... Na autoputu nismo ni mogli vidjeti kraj povorci koliko je puno bilo ljudi. Veliko šarenilo od onih najmanjih i najmlađih preko malo starijih do najstarijih članova. Prizor je bio dojmljiv i zbog toga uslikan.
Nakon cijelodnevnog hodanja, zaustavljanja i penjanja, stigli smo i do Marije Bistrice.

Kratki odmor dok smo čekali početak mise bio je pravo okrepljenje za teške i umorne noge. Bilo je prilike i za Sv. Ispovijed, odlazak na Kalvariju ili samostanu Karmel.
Sigurna sam da su svi posjetili makar jedan put u životu Mariju Bistricu, ali samostan Karmel sigurno nisu pa evo par rečenica i o tom samostanu.
Riječ karmel na hebrejskome znači cvatući vrt, cvatući vinograd. Duh Sveti, kako bi proslavio Marijinu ljepotu, uspoređuje je s krasotom Karmela – «dana joj je ljepota Karmela» (Iz 35,2).
Temeljni kamen za ovaj Karmel Majke Božje Bistričke i Blaženog Alojzija Stepinca blagoslovio je 1994. godine papa Ivan Pavao II. Iste godine kardinal Franjo Kuharić započeo je s izgradnjom samostana. Kada je 03. listopada 1998. godine papa Ivan Pavao II. Svečano proglasio blaženim Alojzija Stepinca u Mariji Bistrici, sestre karmelićanke uselile su u samostan.

Njihov čisto kontemplativni način života zahtjeva prostore tišine i povučenosti, a to im omogućuje klauzura. Klauzura je ograničen prostor u kojemu se nalaze stambene i radne prostorije, vrt i voćnjak. To je prostor koji je potreban za život sestara, a istodobno je to  prostor u koji nitko drugi ne ulazi. Ta izoliranost od drugih potrebna je samo zato kako bi se što više usmjerile na Gospodina. Oko samostana je ograda, a na otvorima samostana su rešetke koje stvarno i simboliziraju tu odvojenost od drugih. Njihova molitva i sav njihov rad imaju misionarsku i apostolsku dimenziju, a sve je to u službi porasta kraljevstva Božjega u srcima ljudi.

Na vrata Karmeličanki možete uvijek pokucati jer će vam se uvijek i otvoriti. Možete tražiti razgovar s nekom od sestara ili doći u vrijeme njihove molitve u samostanskoj kapeli. Kojim god razlogom došli, vjerujte, nećete požaliti.

Nakon mise došao je i kraj našem hodočašću. Ovo je bilo još jedno prekrasno iskustvo koje će ostati upečačeno u sjećanju do ponovnog susreta sljedeće godine u rujnu. A tko se želi pridružiti, samo naprijed! Očekuje ga pravi izlet!