Kako je moguće u današnje vrijeme općeg napretka u svijetu, demokracije društva, utjecaja masmedija, posebno razvoja informatike, telekomunikacija, satelita, interneta, mobitela... i teško je sve i nabrojiti, a da nam se nasuprot tome javljaju: nemoral, droga, narkomanija, ovisnost o alkoholu, duhanu, seksu, novcu i mnogi drugi poroci, što za rezultat ima: sve više mladih izgubljenih života, uništenih obitelji, nesretnog, ojađenog i s puno patnje, boli i nemira ispunjenog društva – jednostavno bolešću načetog društva?

Mnogi će reći da to, kad se radi o nama u Hrvatskoj proizlazi iz našeg lošeg, tj. još uvijek nedostižnog položaja prema razvijenima u Europi i svijetu, pa u tom našem propinjanju da pod svaku cijenu dohvatimo tu zapadnu razinu materijalnog napretka činimo i neke propuste koji nam se onda tako reflektiraju i kao bumerang nemilosrdno pogađaju. Stremimo li mi pravim vrijednostima? Čitava Europa kojoj mi kročimo u zajedništvo sve više gubi svoj kršćanski identitet kao da se srami svojih kršćanskih korijena. Nije li moguće da je na kraju taj naš uzor, kojemu mi težimo, duhovno srozan svijet? Drugim riječima, kao kršćani mogli bismo reći da u tom naprednom svijetu ponestaje osnovno, a to je mudrost – strah Gospodnji... Što nam je činiti ?

Uzmimo u razmatranje ovaj porok droge i narkomanije. Kod nas on već toliko hvata maha, da nas to mora zabrinuti. I čine se u našem društvu uistinu napori da se to zlo spozna, dade mu se pravo ime i što uspješnije zaustavi. Međutim, ne uspijevamo značajnije, što zbog financijskih poteškoća, ali i zbog drugih manjkavosti – rješavamo posljedice, a ne uklanjamo uzroke. Bili smo s­pomenuli da našem društvu nedostaje mudrosti.

Na sve strane se želi naći lijeka toj pošasti, narkomaniji, a zaboravlja se na onaj pravi ili se namjerno prešućuje, a taj je: pođi putem Krista, pa nećeš doći ususret drogi. Delikatno je pitanje, kako u našoj Hrvatskoj sa 87% deklariranih kršćana – katolika ponestaje hrabro­sti i smjelosti "došapnuti" taj put strukturama vlasti i svima koji odgajaju i obrazuju mlade?

Kao kršćani zavapimo Kristu: Gospodine, bolestan je onaj koga ljubiš! A Isus nas ljubi i govori nam: "Bez mene ništa ne možete, a sa mnom vam je sve moguće... Ja sam došao na svijet da imate život; da ga imate u izobilju...". Job (21, 21) nam kaže: "S Bogom ti se sprijatelji i vraćena će ti biti opet sreća. Prihvati Zakon iz njegov usta, u srce svoje riječ njego­vu usadi.". Smiju li nam ovi tekstovi kao kršćanima biti strani i nepoznati? Ako ne, zašto ih onda ne provodimo u život? Je­smo li mi samo obredni kršćani ili još gore; kršćani samo na papiru? Možda se mi olako izjašnjavamo kao kršćani, a ustvari to i nismo; pitanje je to kriterija i naše iskrenosti, pa se to onda odražava i na našu djelotvornost. Jesmo li mi samo na mar­ginama društva, što je s našim utjecajem i učešćem u vlasti? To su pitanja na koja moramo dati pravi odgovor. Sirah nas dalje upućuje (13, 1-2): "Tko smolu dira, ulijepi se, i tko se druži s oholicom, postaje kao i on. Ne diži ono što ti je preteško i ne druži se s jačim i bogatijim od sebe. Zašto staviti zajedno ze­mljani lonac s bakrenim? Kad ga ovaj udari, onaj se razbije!".

Ti biblijski tekstovi tako odišu mudrošću. Pa recimo onda i što je to mudrost po Božjem:
"A potom je rekao čovjeku: Strah Gospodnji – eto što je mudrost; 'Zla se kloni' – to ti je razumnost." (Job 28, 28)

U današnjem potrošačkom svijetu čovjek se u svojoj oholosti i sa­modostatnosti, slobodi bez granica postavlja za protivnika Bogu, pa ubire zlo koje je time započeo; patnju, tjeskobu, strah, nemir i ne nalazi smisao života... Tako dolazimo do paradoksa da čovjek hoće postati Bog. S ličan nagovor prihvatio je i Adam, a posljedi­ce znamo i živimo ih, a Bog je sam sebe "oplijenio" i postao čo­vjekom, da bude prepoznatljiv čovjeku i da ga spasi. Ali svojima dođe i oni Ga ne prepoznaše, osudiše Ga, razapeše Ga...

Dakle, kad čovjek prezre Boga, onda najgora kazna koja ga mo­že stići jest ako ga Bog preda pokvarenom nagonu njegova srca i strasti. Za što god se odlučimo izvan Boga i Krista ne vodi nas u dobro. Zar nije Bog učinio ludom mudrost svijeta? Budući da svijet svojom mudrošću nije upoznao Boga u Božjoj mudrosti, odluči Bog one koji vjeruju spasiti propovijedanjem Radosne vijesti.

Isus Krist je početak i svršetak svijeta. On je naš izvor i uvir, od Njega dolazimo, k Njemu idemo; On je naš smisao, pa izvan Njega slijedi samo besmisao...

Zaželimo, dakle, više Gospodnje mudrosti u našem društvu, jer:
"Mudrost... ona zna što je milo tvojim očima, i što je pravo po tvojim zapovijedima." (Mudr 9, 9).