Često razmišljam o Isusovim riječima: "Zaista, zaista kažem vam; tko vjeruje u me činit će djela kao i ja, a i veća..." (Iv 14, 12). Učenici su osim riječi imali i Isusov pogled, izraz lica i boju Njegova glasa, što je sve zajedno podizalo uvjerljivost riječi. No, i same riječi za nas su tako snažne i predstavljaju divno obećanje. Ali ne samo obećanje, nego i tvrdnju, jer Isus je uvijek govorio istinu i samo istinu, uvijek je održao svoju riječ.

Nakon toga slijedi odmah pitanje: a što je s mojim djelima? Kao da ih uopće i nema. Dalje se nastavlja niz: a što je onda s mojom vje­rom – vjerujem li ja u Isusa Krista , jer Gospodin je rekao također: "Sve je moguće onomu koji vjeruje" (Mk 9, 23). Očito je da ovdje moramo poći od vjere koju imam/nemam ili imam ali ne dovoljnu, jer da je vjera izrazita, ni djela me bi izostala.

Da bismo stekli vjeru, a ona je ipak dar Božji, mora se i u nama javiti glad za rastom u vjeri, glad za Božjom riječju, za osobnom molitvom – i to za pravom molitvom. Dakle, potrebno je ht jeti i znati moliti – razgovarati iskreno sa Isusom, našim najvećim Prijateljem. Ako je iskrenost i prijateljstvo neupitno, onda će i to druženje kroz susret i molitvu u prvom redu biti žuđeno i često, iskreno i s velikirn zadovoljstvom. Kada smo žedni znamo kako brzo ispijamo rashlađeno piće.

Isus nas i dalje usmjerava i tvrdi: "Molite, i dat će vam se! Tražite, i naći ćete! Kucajte, i otvorit će vam se!" (Mt 7, 7). Znamo da su i apostoli tražili ISUSA; 'Gospodine, daj nam više vjere!' On im je odgovarao i sokolio ih: "Bdijte i molite..."

Izgleda da je u tome ključ rješenja – za uspjeh, kao i za svaki d­rugi, potrebno je ustrajati. Nužan je, a onda za usp jeh i dovoljan kontinuitet u stjecanju znanja. Da nam se vatra ne ugasi, potrebno ju je nadgledati, održavati i staviti novih drva. Tako je i u vjeri; potrebno ju je htjeti i znati održavati, razvijati – jednostavno steći umijeće vjerovanja koje ćete stalno ražarivati da se ne počne gasiti. Pa već i samo preispitivanje stanja naše vjere – pozitivno je i već smo na dobrom tragu? Uvijek se upitajmo: 'što bi Isus učinio u ovoj prilici'? U tome nam svakako može dobro doći, usmjeriti i podržati nas dobra duhovna knjiga, emisija, seminar, hodočašće, a da ne zaboravimo na osnovnu duševnu hranu, redovi tu misu, svetu ispovijed i pričest.

Kako je upravo bitna vjera i veliko njezino značenje potvrđuju to i Isusove riječi nakon iscjeljenja mnogih bolesnika; "Hajde, tvoja te vjera spasila" (Mk 10, 52). Kolika je naša vjera uistinu, to si želimo približi ti. Možda ćemo to donekle uspjeti u slijedećim razmišljanjima?

Kad nas pritisne teška bolest i kad nam se čini da pomalo zami­remo, da sunce više ne sjaji tako jarko, spremni smo prije pomisliti na riječi: "Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?" Iz vlastitog iskustva znam da sam znao reći: "Isuse, koga ljubiš bolestan je!" Evo, više nas to upućuje na prigovor Bogu, nego na vjeru i ljubav prema njemu? Očito zaboravljamo da Isusa ne možemo ljubiti, ako ne prihvatimo i križ.

Znamo da ovdje ne ostajemo zauvijek i da ćemo prijeći na "drugu stranu". Sjetimo se riječi i blagopokojnog kardinala Franje Kuharića, kada je samo nekoliko dana prije svoje smrti rekao: "Baš me zanima kako je to s 'drugu stranu' – i odmah dodao – no, nadam se da ću ja to uskoro saznati." I to uskoro zaista je bilo uskoro. Pri tom je rekao i nezaboravnu definiciju smrti: "Smrt je sveti trenutak rađanja za vječnost." O vječnosti je on rado propovijedao.

Ispit i test naše vjere je i to: postoji li u nama strah od smrti? Reći ćete: o, pa to je već nezgodno pitanje. Obično kažu: "Naučite umirati svaki dan pa ćete znati i mirno umrijeti." Smrt za kršćanina je samo prijelaz iz ovog u drugi život – onostrani susret sa Isusom. Kršćaninu, mi vjerujemo – život se ne oduzima, već samo mijenja. Iz ovog zemaljskog praha prelazimo u život vječni. Vječno biti kod Boga, zar je to neprihvatljivo i bolno? Pa ipak, i Isus je plakao nad umrlim Lazarom?!

Ako je Isus umro, uskrsnuo i na nebo uzašao, i mi ćemo uskrsnuti s Njime u posljednji dan. Tu nam je potrebna samo vjera, da to premostimo, uzvjerujemo. Da bismo izgubili strah, vjerujmo Isusu Kristu. Je li nam sada jednostavnije reći i prihvatiti Isusove riječi: "Sve je moguće onomu koji vjeruje..." Da bismo primili, potrebno je i dati. Pa to smo naučili?!

Čak smo govorili, blaženije je davati nego primati! Svuda se podvrgavamo samo volji Božjoj. Sv. Josemaría Escrivá de Balaguer nas nuka u potrazi za Bogom: "Ne želiš se podvrći volji Božjoj... a prilagođuješ se nasuprot, volji kakva god stvorenja?" ("Put" 156, Escrivá). Zatim: "Tražiš društvo prijatelja... Ali , kako to da ne tražiš svakog dana intenzivnije društvo, razgovor s Velikim prijateljem, koji nikada ne izdaje?" ("Put" 88, Escrivá). Ako to vrijedi za prijateljstvo i uspijeva ovaj nagovor sv. Escrive u ovom životu, postoji li onda razlika u prijateljstvu u ono stranom?

Kolika je naša vjera uistinu? Kakvo je naše umijeće vjerovanja? Odgovor je: ostaje samo težnja i želja za njom... ustrajno radeći na usavršavanjiu u spoznaji za Nedostižnim. Zato, Gospodine, pomozi nam da Te ljubimo svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom; molimo Te, Bože naš! Tebi je sve moguće, Ti nas jedini poznaješ.

Jednog dana ćemo stajati licem u lice, takvi kakvi jesmo pred uskrslim Kristom Isusom. Razmišljajući o tome, Charlote Elliot je napisala:

Licem k licu mome Spasu, I kakva jesam primaš me
kad pogledam u sav sjaj, Još praštaš rad i čistiš me.
tad ću pjevati ja Njemu To uzdanje mi jeste sve.
koji za me umrije znaj. Stog idem k tebi Jaganjče.

op.a. Još negdje 1997. André Frossard je izdao svoju knjigu "L'art de croire", što bi na hrvatskom bilo: "Umijeće vjerovanja", no nažalost do danas ju nitko nije preveo? Čekam, ali hoću li dočekati?