Tvorče vasione, harmonije, zvuka,
s kog nam se iz srca nježan uzdah ote...
Umjetniče slavni kom nebeska ruka
stvara krajolike nebeske ljepote...

Odškrini nam tajnu svojega umijeća
da i tvrdo ljudsko srce gane
mudrost tvoga uma kom se slava širi
diljem vasione na sve četiri strane...

Kud pogledom skreneš, svud ljepota blista
iz zelenog luga il' potoka čista...
Sigurnom rukom stvaraš čaroliju
potezima svoga božanskoga kista...

Probudi u nama dužno poštovanje
za ljepotu svijeta za sva tvoja djela
za koja svjedoči kreacija cijela...
I neka nam život bude vjerna slika
vječnog Stvaratelja, Božjeg umjetnika.

Pri nama stoji od davnina
vel'ka hiža, drvena,
k oji baš mlačanin svak
ne zove kurija,
neg' Čardak.

On je puno veća hiža,
više od drugih ide u zrak.
I ja bum na vek taj znak
u srcu nosil,
naš Čardak.

K'o hromi starac bil je pal,
nam ga je bilo jako žal.
Kak' bi spasili staru hižu,
ljubavlju svojom mlačani ga dižu,
pa postade jak…
naš Čardak.

Obnovili smo mu grede i črep,
neće u njemu rasti slak…
Postade gizdav, postade lep,
naš Čardak.

Sad od lepote blešći
uz križno drevo,
prijdeš li nemu desno il' levo.
Prišel bum saki dan videti tebe pak,
moj Čardak.