Kako i stoji u Knjizi Mudrosti: "Jer Bog nije stvorio smrt, niti se raduje propasti živih." (Mudr 1, 13) Bogu je uvijek žao kad bilo koji čovjek propada. Dao Bog da i mi imamo takvo srce. Gledajući Isusa na križu, što je sve podnosio od ljudi i još je na kraju mogao reći: "Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!" I sveti Stjepan, kad je umirao od kamenovanja prisutnih, mogao je moliti: "Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh." To treba biti i naš cilj, raditi na tome, donijeti odluku i moliti za milost da i mi budemo takvi. Sigurno prepoznajemo koliko nas takav stav izdiže iz ropstva grijeha, nepraštanja, zla na ovoj zemlji.

Dobro nas Isus upozorava da ne možemo biti kao i oni koji ne poznaju Boga, koji su dobri samo prema onima koji su prema njima dobri. (Mt 5, 46–48). Dapače u tom kontekstu Isus izgovara: "Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!" To je mjesto gdje smo bliži i sličniji Bogu. Raditi na tom području opraštanja i milosrđa približavamo se uistinu Bogu. Pomisliti ćemo ili reći da je teško opraštati, ali priznajmo da je teško, sigurno još teže, nositi neopraštanje, jer takav stav nas udaljava od Boga, time ostajemo sami, bez njegove pomoći i još u takvom mračnom društvu, crnih misli, želja, osjećaja, neprijateljstva, a mi kršćani možemo već po tome prepoznati i čiji je to teritorij – područje i društvo neprijatelja, đavla.

Vjerojatno nam on i nameće te misli da je to teško i nepošteno, samo oprostiti i zaboraviti; da bi nas nagovorio da odustanemo od opraštanja, – da ne bi izgubio naše društvo, našu dušu?! Nemojmo žaliti za napuštanjem njegova društva, sjetimo se njegovih djela, s takvim, bolje ne ostajati dugo u društvu. A ako se odlučimo za opraštanje i radimo na tome, odbijajući misli, želje, osjećaje, poticaje neprijateljstva, dolazimo na Božji teritorij, i tada nam On pomaže, živimo u miru, Božjoj blizini i osjećamo lakoću opraštanja. Mnogo možemo naučiti i iskusiti čitajući prispodobu o rasipnom sinu, pogotovo ako gledamo sebe kao rasipnog sina. I mi često puta u danu odlutamo od Boga svojim postupcima.

Krasno je gledati da nam se Bog već izdaleka raduje što mu se vraćamo, svojim žaljenjem nad učinjenim, svojim kajanjem, ne dozvoljava nam ni da se puno ispričavamo, dosta mu je da smo shvatili, da nam je žao, i već nas prima u svoje društvo, priređuje nam gozbu, oblači nas u najljepšu haljinu, stavlja nam prsten i raduje nam se. Kad tako Boga gledamo i kad to doživimo, tada i naše opraštanje i naš pogled na druge, osobito grešnike, postaje drugačiji. Kad mi imamo maksimalno nije nam žao da i drugi imaju! Ta ljubav liječi i rane koje su nam zadali drugi svojim lošim postupcima! Čitajući živote svetaca, za početak svetoga Pavla, čitamo da o sebi govori kao o grešniku, o najmanjem među apostolima. Uza sve što mu je Bog otkrio, objavio, pokazao, učinio preko njega, nije mu padalo na pamet da se zbog toga uzdiže. I svi drugi sveti su sebe smatrali grešnicima, malenima. Marija, Isusova majka je za sebe rekla da je "neznatna". Očito, stav poniznosti i svijesti o našim grijesima i propustima pa kako " mali " bili i svijesti o Božjem opraštanju, milosrđu, ljubavi, drži nas u Božjoj blizini i pomaže nam da takvi budemo i prema drugima. Pripravimo put Gospodinu!