Šutnja nam je poznata kao pojam, stanje, kultura ponašanja, ali i kao način djelovanja. Kaže se: šutnja je zlato! Šutimo i onda kad nemamo što pametno reći? Šutnja nas često i spašava od našeg prebrzog jezika da pred drugima ne otkrije i ono što nam ne ide u prilog. Poznato je da je ona vrlo zahtjevna disciplina – kultura druženja, kontrola i kvaliteta svakodnevne komunikacije, kako nam naš razgovor ne bi "skliznuo" u ogovaranje.

Šutnja je neophodna i stupa na scenu kada drugog, svog bližnjeg želimo čuti što nam ima i želi reći, priopćiti. Bez nje ne možemo mnoge po(r)uke dobro čuti, shvatiti, naučiti – a zatim i djelovati. Šutnja nas dovodi do značajne radnje – slušanja. Što je to slušanje pozornije, koncentriranije, po potrebi dugotrajnije – kod izlagača se stječe dojam da ga uvažavamo, cijenimo – volimo – jer, eto, poklanjamo mu svoje vrijeme, misli (s)trpljenje, čitavog sebe. Vjerujem da sva­tko od nas ima iskustvo zadovoljstva i olakšanja kad ga je bližnji strpljivo saslušao do kraja.

Šutnja je i uzvišeni oblik molitve. To je poseban odnos nas službenika Gospodnjih prema Bogu. Šutnja je uvjet dubokog mira, sa­branosti, misaone molitve i govora duše. Možemo ju lakše ostvariti kad smo sami. I Isus je često molio u osami. U tim trenucima mira i tišine bliži smo Bogu. To je jedan od uvjeta da ga možemo čuti.

Obi­čno mu kažemo: Evo me, Gospodine, sluga tvoj sluša; i tada u tišini, poniznosti, povjerenju i ustrajnosti otvorena srca prepustimo se če­kanju i slušanju... Piet Van Breemen u svojoj knjižici "Kao kruh ko­ji se lomi" naglašava: "Molitva je čekanje. Čekanje naglašava drugu osobu koja dolazi. Ja mogu samo na nju čekati. Čekanje izražava moju nemoć, moju nedostatnost... Sve što mogu učiniti jest čekati i biti tu!"

Ovo dalje su samo misli: Dođi neizmjerni Bože, molim te. Dopu­sti mi biti u tvojoj blizini. Kriste, svi apostoli kažu da je tvoj pogled poseban. Isuse, i čitav tvoj životopis govori o tome – da ti je pogled poseban, da osvaja. Zato te želim gledati i očima duše ostati u tvojem pogledu. Zamislimo si da nas Isus gleda ponizno i s ljubav­lju. Terezija Avilska govori: "Gledajte ga kako vas gleda ponizno i s ljubavlju". Nestrpljivo očekujem ovaj trenutak, a s druge strane trebalo je i odlučnosti za to – odlučnosti za učenje i vježbanje u molitvi šutnje, jer Gospodine izaziva to u meni i nelagodu. Bože, že­lim ti se predstaviti kao prijatelj, a ti u meni kao na rendgenu sve vidiš; ti vidiš moje srce, dušu, vidiš koliko uistinu vrijedim kod tebe. Kriste, ne zanosim se sobom, grešnik sam. Tu sam da me is­cijeliš, izliječiš i sretan sam što se želiš baviti sa mnom. Jedino ti to možeš uraditi, samo ti oduzimaš grijehe, ti si jedini liječnik duša, liječnik čitava čovjeka... Vjerujem da ću se nakon toga bolje osjećati i tvoj susret opet zaželjeti očekujući obogaćenje u njemu.

Evo, Gospodine, ovo vrijeme koje si mi iz ljubavi darovao želim podijeliti s Tobom. Znam da sam tada najsigurniji. Neka to potraje... Vodilja našeg druženja može biti misaono razmatranje molitve nad molitvama – Očenaša. Svaka riječ u njemu je veličanstvena, tako značajna, bogata, milosna... To naše druženje, Isuse, u mislima može se nastaviti od tvojeg rođenja i djetinjstva ili od Getsema­nija do tvojeg uskrsnuća, već kako bude volja tvoja, već kako ti mi­sliš da je za mene korisnije u ovom trenutku. Želim biti tu: slu­šati, čuti, naučiti.

Gospodine Isuse, hrabre me tvoje riječi: "Nisam došao zbog pra­vednika, već zbog grešnika..." Gospodine, upravo me zanima kako me ti vidiš pred sobom: moju vjeru, čistoću srca, čistoću mojih misli, kolika je moja ljubav prema tebi,na kojoj je razini moja molitva i koliko si zadovoljan s njom, jer sam ne poznajem sebe. Moje stvar­no 'ja' jedino ti vidiš u cijelosti nikad ga sâm ne poznajem: ili ga precjenjujem ili potcjenjujem, a za mene je najkorisnija samo istina, da znam što učiniti ili barem pokušati uraditi u budućnosti. Gospodine, molim te, reci mi što je to što te najviše smeta kod mene, pa da bih te mogao čuti. Pomozi mi to ispraviti, iscijeliti, molim te.

Da, opet sam nestrpljiv, Gospodine, i dolazim ti s pitanjima, a mo­ja je zadaća prepustiti se slušanju, čekanju, zahvaljivanju i tvojoj inicijativi, jer jedino tako je sigurno da ti ne stvorim zapreke i ne narušim naše druženje. Slušam dalje i čekam – možda mi dođe glas? U mislima pokušavam uhvatiti tvoj pogled, ali zar je to meni uopće moguće, jer ne znam jesi li, Isuse, u meni ili ispred mene?

Iako: "Sprijeda i straga ti me obuhvaćaš, na mene si ruku svoju stavio, znani su ti svi moji putovi... riječ mi još ni na jezik nije došla, a ti Bože sve već znadeš..." Bože, za tebe kažu: "Ti si kao miran sjaj i velika tišina u kojoj se čuje glas..."

Želim si u mislima približiti naš susret, Gospodine, razmatram dalje, čekam i osjećam kao da mi je duša puna, u njoj neka blagost, sigurnost i mir, ali sve je to kao neki san, sve mi izmiče... Ne mo­gu, ne znam reći, sve doživljeno ostaje među nama. Ne znam na kra­ju što mi kaže srce, moje misli na čas su ostale zapretane... Kako da to shvatim, a kako da to drugome kažem – u čemu ja to živim? Kako izreći riječi koje ne mogu oblikovati ili ih nema? U duši mi je či­tav svijet, a želim živjeti u samome sebi i bojim se da mi to neka­kav vanjski šum ne odnese, ne naruši, ne zagluši... Bojim se riječi: ipak ponekad ne možeš odoljeti grijehu? Da, nažalost, ali sada ne čujem te riječi, već samo ćutim blagost i mir. S tobom je Bože uvi­jek najbolje...

Na kraju želim ti tiho izreći, Bože:
"...Moja duša u tvome krilu počiva, na tvome dlanu ja živim dane svoje...O Bože, ljubav je tvoja preobilna za ove naše glinene posude, posude..."
Hvala ti i slava, Gospodine Bože! AMEN.