Znanje. Može li se ono postići sustavnim zanemarivanjem onoga najbitnijega za razvoj svakog društva? Može li se svakodnevnim degradiranjem učitelja i učiteljstva postići toliko željeni gospodarski, socijalni ili neki drugi napredak? Mislim da je pitanje toliko jasno da se odgovor nameće sâm....

Sramota je na kakav su se način naši učitelji i profesori primorani obračunavati s onima kojima očito znanje ne predstavlja bitnu stavku državnog proračuna. Odnosno, koji misle da se uspjeh zrcali u dobro organiziranom građevinarstvu, bankarstvu ili sličnom. Nažalost, sve te lijepe zgrade, svi tako dobro prilagođeni krediti (ili se za kredite to samo čini?!) samo su maska uspjeha; oni predstavljaju uspjeh pojedinih tvrtki i ljudi, ali ne jamče uspjeh onima prosječnima. Uspjeh prosječnom čovjeku može donijeti jedino stalan rad i zalaganje na vlastitom napredovanju kroz učenje. Zbog toga se koplja ne smiju lomiti na leđima onih koji svoj uspjeh tek sanjaju! Kakva će biti njihova budućnost, ako će im jedina briga biti hoće li se štrajkati ovaj ili idući tjedan?

Danas vladaju instant – milijunaši; ljudima se nudi da kroz nagradne igre ili različite igre na sreću dožive nekakvu sreću pa da se osjećaju važnijima, uspješnijima. No, pravi je izazov pogledati epizodu Kviskoteke, originalnog hrvatskog kviza (na kojega bi svakako trebali biti ponosni, jer je bolji od svih onih inozemnih zajedno) i osjetiti uspjeh odgovaranja na određena pitanja i prije samih natjecatelja! Izazov je znati nešto i osjećati zadovoljstvo jer to nešto znamo! Zato je to pitanje znanja stvarno osjetljivo i ne smije se dozvoljavati da se bilo tko tako s njime poigrava.

Mišljenja su podijeljena. I trebaju biti. Ali, budimo svjesni da obrazovanje (odgoj) djece danas izravno utječe na našu budućnost.
Pa – može Kvisko?!