Većina ljudi u Africi je siromašna. U velikom gradu Abidjanu ima mnogo napuštene djece. Ni sami njihovi roditelji nemaju ništa i ne mogu ih prehranjivati. I tako djeca lutaju ulicama i prosjače. Godine 1960. počeo se mladi francuski svećenik, otac Martin, brinuti za tu djecu: iznajmio je za njih kuću koju su ti mladi nazvali “naša kuća”.

Jednog dana ti mladi dovedu ocu Martinu jednoga novog prijatelja. Potjecao je iz bande džepnih kradljivaca. Iduće večeri neki čovjek donese 20 maraka za toga novajliju: bio je to njegov dio od posljednje krađe. Mladić zaželi odmah sakriti novac, ali nakon kratkog razmišljanja ode po Pavla, vođe mladih u domu. “Prljav je to novac”, reče Pavao, “ne smiješ ga zadržati.”

Odmah je sazvao ostale i pitao što bi trebalo učiniti s tih 20 maraka. Jedan je mislio: “Kupimo nogometnu loptu.” Drugi bi radije pošli u kino.

Ali Pavao je mislio: “Novac ne pripada nama.”
“Vratimo ga vlasniku!” poviče netko. To nisu mogli.
I Pavao odluči: “To je ukradeni novac. Tvrdim da je to prljavi novac. Uništimo ga.”

Svi se slože. Pavao izvadi šibice i spali novčanicu. Kad je to saznao otac Martin, mislio je: “Nemam dvadeset maraka viška da za novoga kupim madrac za spavanje.”

Idućeg dana primi sasvim neočekivano 500 maraka. Djeca su u tom vidjela nagradu što nisu prljavi novac strpala u džep. I otac Martin pronađe za veće dječake odmah neki posao. Kad je jedan od njih donio ocu Martinu svoju prvu plaću, reče veoma ponosan: “Ovo je čisti novac."