Crkva nam sad govori o novom životu koji nas čeka, o svjetlu koje svijetli u tami, o životu koji se ima roditi, o nadi koja se opet smije probuditi. Riječ je o tebi i o meni. Bog je postao čovjekom na sasvim iznenađujući način i tko ga je htio vidjeti i s njim se susresti, trebao ga je tražiti – pomoću zvijezde ili pomoću anđela s neba. Jesmo li ga možda prestali tražiti? Ohrabrimo se, ustanimo i krenimo! Probudimo se!

Na što čekamo? Čemu se nadamo? Što nas čeka? Gledajmo Mariju: poniznu, tihu, uvijek spremnu pomoći, punu sućuti, brižljivu. Budimo kao ona, osmjehujmo se danu, razgovarajmo s mjesecom, pozdravljajmo zvijezde, potrčimo za vjetrom... i radujmo se ljubeći Stvoritelja.

I kao ovaj mali pastir, želimo biti svjesni da Bog treba ono što je maleno – upravo nas...

Mali pastir

Betlehemski su pastiri pošli do štalice, poklonili se Djetetu i vratili se ponovno svojim stadima. Obdarili su Dijete skromnim darovima i praznih se ruku vratili natrag. No, jedan od njih, najmlađi, nešto drži u ruci i ljubomorno čuva. Drugi to nisu ni opazili. Tek će mu nešto kasnije jedan od njih: "Što to držiš u ruci?" Slamku, uzeo sam jednu slamčicu", kaže ovaj, "jednu slamčicu iz jasla u koje bijaše položeno Dijete." "Slamčicu!" podrugljivo će drugi, pa to je obično smeće, baci je!" Ali najmlađi pastir samo klimne glavom. "Ne", reče, "ovu ću slamčicu zadržati. Ona je za mene znak Djeteta u jaslama. Kad god pogledam ovu slamčicu, sjetit ću se Djeteta i svega što su anđeli o njemu kazivali".

I – što je bilo dalje? Slijedećeg dana, upita ga ovaj drugi pastir: "Imaš li još uvijek onu slamčicu?" – "Da!" – "Baci je! To je bezvrijedna stvarčica." – "O, ne! Ova slamčica nije bezvrijedna. Ta na njoj je ležalo Dijete!" – "Dijete? Pa što onda?" rugali se drugi. – "Dijete je vrijedno, ali ne i slamčica."

"Prijatelji, niste u pravu" kaže najmlađi pastir. "Ova je slamčica itekako vrijedna. Na čemu bi inače Dijete ležalo, siromašno kako već jest? Meni ta slamčica govori: Bog treba maleno, nevrijedno, treba nas, malene, koji jedva što mogu i ne vrijede mnogo. Bog treba tebe – i mene!"

Da, jedna slamčica iz jasla postala je ovom najmlađem pastiru jako važna. Uvijek ju je iznova uzimao u ruku, razmišljao o anđelovim riječima, radovao se što je Bog toliko zavolio čovjeka da je i sâm postao maleno dijete.

Ali, jednoga dana jedan od starijih pastira otme slamčicu iz njegovih ruku, pa će ljutito: "Izluđuješ me s tom tvojom slamčicom!" I zgnječi slamčicu i baci na zemlju. Najmlađi pastir mirno ustane, podigne slamčicu, ispravi je pa će: "Evo, ostala je ono što je bila – slamčica! Ni sva tvoja srdžba nije ju mogla izmijeniti. Zam, lako je zgnječiti slamčicu. Sigurno misliš: što može dijete, jedno maleno dijete? Nama je potreban jaki pomoćnik. A ja ti velim: ovo će Dijete postati odrastao čovjek kojega nitko i ništa neće moći uništiti. Izdržat će bijes ljudi, sve će pretrpjeti i podnijeti, ali će ostati ono što jest – Božje spasenje nama! Svima nama – tebi i meni! Božju ljubav nije moguće uništiti!"

"Budite anđeli u postupcima, anđeli u ljubavi Božjoj, budite gorljivi za Njegovu slavu." (sv. Gašpar)

Napravimo mjesto u svome srcu i u svome životu, mjesto za radost. Vrijeme Božića ne samo da budi u nama lijepo sjećanje na naše djetinjstvo, nego je, također, povod dubokoj radosti: danas se rodio naš Spasitelj. Postoji ra dost, koja ne samo da nadživljava tugu, nego ju i pobjeđuje. Bog među nama: Bog koji nas svagdje čeka, ma gdje god pošli; Bog kojemu se možemo obratit uvijek i svagdje, Bog koji zna svu našu krhkost, naša najskrivenija pitanja i našu najdublju bol – On je uzrok naše radosti. Krist se želi roditi u našim srcima. Otvorimo oči naše duše i pripremimo svoja srca za Gospodina, koji ponovno dolazi k nama i želi promijeniti naš život.

"Ne želim ti, da ne bi nikada lebdjeli nad tobom
tamni oblaci trpljenja niti da bi
tvoja budućnost bila put posut ružama,
niti da nikada ne roniš suze žalosti,
niti da te obiđe svaka bol.
Ne, to ti ne želim.
Jer suze čiste srce, trpljenje oplemenjuje dušu,
bol i bijeda približavaju nas ljubljenoj
Majci Djetešca iz Betlehema
i daju nam sigurnost Njezina osmjeha.
Ovo su moje želje za tebe:
Da uvijek sačuvaš u srcu
svijetle uspomene vrijednih dana tvojega života.
Da budeš hrabar u čas kušnje,
kada ti polože križ na ramena,
kada previsok čini se vrh
na koji se trebaš popeti, a svjetlo nade je daleko.
Da svaki dar koji si dobio od Boga,
s godinama raste i da zahvaljući njemu
možeš napuniti radošću srca drugih.
Da u svakom času imaš prijatelja dostojnog tog imena,
kome s pouzdanjem možeš pružiti ruku
u teškim trenucima, s kojim se možeš
oduprijeti burama i ići na vrhove.
I da u svakom času radosti i boli tješeći osmijeh
Utjelovljenog Božjeg Djetešca bude s tobom
i da uvijek ostaješ u Božjoj prisutnosti." (iz Irske)