Mnogo sam puta boravio u Bazilici Srca Isusova u Zagrebu, na Svetoj Misi, mnogo se puta ispovijedio, čuo lijepih homilija, pratio klanjanja pred Presvetim, uživao u glasovima zbora Palme, ali sam doživio i poneko razočaranje. O jednom slučaju želim Vam pričati...

U petak, 31. ožujka 2006. godine, odem u Baziliku na ispovijed. Malo sam okasnio i ulazim u crkvu, a već je 18:50 sati. Vidim, morat ću čekati ispovijed, a Sveta Misa će početi i nešto ću propustiti, a to ne volim. Stanem u red ispovjedaonice kod lijevih vrata, gdje obično ispovijeda pater Ipša. Nastojim srediti svoje misli i uspostaviti redoslijed mojih tema, kad upravo završi Križni put. Prenem se iz svoga razmatranja i pogledam prema sredini crkve. A ono, gotovo da ne vjerujem svojim očima: Mnoštvo naroda grne prema izlazu crkve! Oni ODLAZE! Sanjam li?

Zaželim poći prema njima i zamoliti da se vrate. Skoro na glas zavapih: "Oprostite, za par minuta počinje Sveta Misa! Dolazi Isus! Onaj isti Gospodin čiju ste muku častili u pobožnosti Križnog puta. Dolazi pravi, živi Isus! U sili Duha Svetoga uprisutnjuje se na oltaru... On vas čeka i doziva, želi vam se darovati, hoće da ga blagujete i u srca pohranite, žudi da s Njime prijateljujete. Zar ga napuštate? On gleda vaša leđa dok vi odlazite prema vratima! Kako se sada osjeća, On Isus, Spasitelj i Otkupitelj svega svijeta, gledajući kako ga ostavljaju Njegovi sinovi i kćeri za koje se dao pribiti na drvo križa. On dolazi, vi odlazite! Njegova je tuga duboka! Srce mu se cijepa! Ostade crkva – poluprazna!

Vraćajući se laganim korakom prema Pothodniku i do autobusa, ne mogu se otresti pitanja: "Zašto je to tako? Što je tome uzrok?" Svaki od ovih ljudi vjerojatno bi mi dao svoj drugačiji odgovor. Ali, ne razumijem koji nas to posao ili zadatak može omesti da ne ostanemo na Svetoj Misi, kada smo već tu obavili pobožnost Križnog puta? Nije li Misa najizvrsniji nastavak čašćenja našega Gospodina u sjedinjenju s njime u Svetoj Pričesti u poštovanju i ljubavi! To je prigoda da svoj duh osnažimo Božjim Duhom, da primimo silu odozgora za svakodnevni život i kao zalog vječnoga!

A što govorim? Nastojim te ljude i razumijeti. Ne želim ih osuđivati niti ih osuđujem, jer tko sam to ja da bih to činio? A moram biti iskren pa se prisjetiti i nekih faza svojega života. Ti su mi ljudi sunarodnjaci i braća. S njima sam sada ovdje, a bit ću jednom i u vječnosti. Ostaje mi tuga u srcu koju predajem Tebi Gospodine kao slabu utjehu i molitva za ovu braću i sestre, da nam svima oprostiš, o Gospodine! Ti koji si uzdignut na drvo križa, sve nas privuci k sebi! Operi nas u živoj vodi što je istekla iz Tvoga probodenog srca i blagoslovi svojom predragocjenom Krvi, jer:
"I kap njena može svijet da spasi cijel, da bez ljage bude posve čist i bijel!"