Jedna primalja iznosi iz svoje duge četrdesetogodišnje prakse ovo sjećanje:

Konačno je gotovo. Kod Herrmannovih došao je na svijet dječak. Otac je bio izvan sebe od radosti zbog prestolonasljednika. Sva djeca koja su tog dana prošla kraj njegove trgovine dobila su badava pečene kobasice.
U međuvremenu – sinčić je urlao. Od prvoga dana postao je tiranin u kući. Danju je želio spavati, noću ga je trebalo nosati po svim sobama da ne bi plakao. Pobunio sam se protiv toga: „Odgajajte dijete razumno, neka se navrijeme privikne na poslušnost i red. Neograničenim ispunjavanjem njegovih željica i zahtjeva odgajate dijete za kaznionicu.“ Ali majka nije htjela ni čuti: „Kad jednom dođe k pameti, ostavit će takvo ponašanje. Djetetu treba dati slobodu da bi se moglo razvijati.“

Ja sam tog momka, a da pritom nisam ništa rekao, dignuo sa stolice prilično energično i stavio na pod u njegovu sjedalicu. „Da si ostao tu i mirno se igraj sa svojim stvarima...“ a gledao sam ga ozbiljno i oštro. Mali je sjedio bez glasa, uzdahnuo iz dubine pluća, ali se nije usudio ništa započeti iznenađen takvim neobičnim postupanjem... gledao tatu i mamu i molio očima za pomoć. No i oni su bili iznenađeni takvim mojim postupkom, a majka je mislila da mora primijetiti: „Vidi se da nemate svoje djece. Ne biste onda bili prema njemu takvi. On je ipak još tako malen i još dovoljno ne shvaća...“

Tad bih bio najradije rekao: „Onda evo vam ga.“ Ali šutio sam i otišao. Zaludu sva muka.
Jednom je ta obitelj sjedila vani kod stola. „Neću jesti!“ i baci tanjur s juhom na pod. Otac se smijao: „Strašan je to dečko, taj naš Hans.“
O, istina je, bio je on uistinu strašan dečko. Sva su djeca pobjegla kad se on pojavio na ulici. Uskoro je počeo mučiti piliće. „Pa to su životinje!“ mudrovao je otac Herrmann.

Hans je pošao u školu. Bio je lukav i zloban; pred njegovom podmuklosti nitko nije bio siguran. Kad ovdje nije mogao pokazivati svoj nered, postao je iznutra lukaviji. Često je učitelj predlagao da učenici pođu u Dom za zaostalu djecu da što pomognu, ali s Hansom nitko nije želio poći.

Jedne nedjelje, kad je bio dan proštenje, došlo je do svađe između oca i sina. Nakon što je 13-godišnji neotesanac pokupio po ladicama u kući sav novac, oko podne posegnuo je i za ključem od kase. Sad je starom Herrmannu ipak dozlogrdilo. „To je moje sve dok sam ja gospodar u kući! Jasno?!“ Ali, u srdžbi, dječak dohvati mesarsku sjekiru i zamahne prema ocu. Promašio je, ali otac Herrmann je bio kao kao gromom pogođen. Odjednom mu se otvoriše oči, njega odjednom zahvati bijes i prvi put je uhvatio dječaka i izmlatio ga pošteno. Dakako, bilo je to prekomjerno i besmisleno. Bio bi ga gotovo zatukao da nije nadošla majka i bacila se između njih. Ali posvuda je bilo crnih i plavih masnica, a Hans je tjednima ležao u krevetu.

Tata je sada obavio solidan posao, ali prekasno. Ta nenadana promjena odnosa, koja se temeljila na srdžbi i grubosti, kod dječaka se pretvorila u mržnju.

Nekoliko mjeseci nakon tog događaja Hans je uistinu oca zatukao mesarskom sjekirom, podmuklo i vrebajući iz zasjede... U mjestu je to bio strašan skandal koji se još nikada nije tamo dogodio. No ipak, kao da su svi slutili i osjećali da su otac i majka sami sebi stvorili zlo koje se sada dogodilo.

Tih su dana mnogi roditelji postali svjesni da je odgoj djece važan i težak zadatak, da se s odgojem ne smije čekati „dok on ne dođe k pameti...“