Evo ukratko, u nekoliko pitanja, kako smo nas dvije doživjele sve vezano uz susret! Od samog početka, najranijih dogovora i spoznaja, sve do samog tijeka i završetka susreta mladih.

Ana: Ivana, molim te reci mi kako su tekle pripreme svih ovih mjeseci? Da li je bilo naporno i kako sad gledaš na to kad je sve gotovo?

Ivana: Pa, pripreme su u početku išle sporo, jer još nismo znali što sve treba napraviti za dolazak gostiju, a bilo je puno toga, što smo tek kasnije shvatili. Trebalo je naći prostor za doček gostiju, za radionice, za doček Nove Godine, također naći sponzore za hranu, piće, pribor za jelo, čaše, napraviti plakate o susretu , smisliti što pokloniti mladima kao uspomenu i to pripremiti i najvažnije sam skoro zaboravila je bilo naći obitelji koje su željne prihvatiti mlade. Svi smo sudjelovli koliko smo stigli, dali smo se više u tome nego što sam mislila da je moguće s obzirom na obaveze koje imamo. Stavili smo si to kao važnu obavezu, koja je na kraju ispala užitak, druženje i bolje upoznavanje međusobno. Na kraju sve smo uspjeli organizirati, a mislila sam da će sve biti puno kompliciranije i teže.

Ana: Kako ti se svidio ovaj susret mladih u Zagrebu? Kako si ga doživjela?

Ovaj me je susret osnažio, vratio mi je vjeru u ljude, pokazao da ljudi još mogu otvoriti svoja srca jedni drugima, da se nismo ovim brzim načinom života zatvorili za druge. . Molitve u župi su mi bile najdraže iskustvo, jer smo svi zajedno pjevali i molili ali svako na svom jeziku. Te mi je pokazalo da iako smo različiti u molitvi smo svi jedno i jednaki pred Bogom i jedni pred drugima.

Ana: Ovaj je susret bio nešto novo u mom životu. Nešto što još nikada nisam još doživjela, a djelovalo je pozitivno i snažno. Kad smo krenuli u organizaciju nisam ni slutila da se radi o nećemu tako predivnom. Na tom putu zvijezda vodilja bila nam je molitva, koja nas je hranila, davala smisao našem radu, pomagala nam nositi se sa svim sumnjama i donosila nam snagu u našim slabostima. I kao vrhunac vidjeti toliko mnoštvo mladih kako dolaze u Zagreb vođeni vjerom i pozivom da budu putokaz pomirenja i povjerenja među ljudima, ispunjavalo nas je dokraja. Iskustvo koje je vrijedilo truda i žrtve, iskustvo koje je neprocjenjivo. Sam susret sam doživjela kao poveznicu s Bogom, osjećaj Božje blizine u bližnjemu iz koje god države bio. Nikakve barijere bilo jezične, rasne, vjerske, političke nisu bile prepreka u trenutku kad cijela dvorana odzvanja molitvom i pjesmom svih mladih u jedan glas. Upravo to je dokaz da ima nešto čvrsto što nas povezuje, što nas ujedinjuje. Nešto predivno.

Ana: Molim te par riječi o našim „kuharicama“ i atmosferi u školi za 28. prosinca 2006.? Mislim da su za svaku p ohvalu, čista petica!

Ivana: Svakako sam bila za čistu peticu! Šala, a sada ozbiljno – mislim da su cure bile super! Jako uslužne, mladi su imali ogroman izbor toplih, hladnih napitaka. Također su posluživale mlade s kolačima i keksima. Stalno su pazile da mladima ama baš ništa ne nedostaje.

Ivana: Ali mene jako zanima što ti misliš, jesmo li bili dobri domaćini?

Ana: Ne da smo bili samo dobri domaćini. Svaka čast svim našim obiteljima jer osim što su udomaćili mlade usput su naučili komunicirati rukama i nogama te nakon tri dana čak progovorili drugim jezikom. Zbilja trebalo je i za to truda i muke, zar ne? Jedno iskustvo više za ubuduće. Prezadovoljna sam i da smo htjeli bolje nije moglo biti jer smo sve napravili najbolje što smo mogli. Bravo!

Ana: Ostvarene na najbolji mogući način. Vidjeti punu crkvu mladih je zbilja nesvakidašnje. Pjevanje na raznim jezicima istovremeno malo zbunjujuće, no nakon pet puta ponavljanja vec se nekako snađeš.(šala) Najviši mi se svidjela atmosfera za vrijeme tišine kad se nekako svatko zatvara u sebe preispitujući sama sebe i razgovarajući s Bogom. Jednostavno osjetila se sila Duha koja nad svima u tom trenutku leti. Nešto fantastično! Osjećala se bliskost i čežnja za zajedništvom. Sve je zračilo Gospodnjom prisutnošću i povezanošću, kao da se svi vec otprije poznamo.

Ivana: Kako što sam i gore napisala molitve u župi bile su mi najdraže iskustvo, ali opet neusporedive s molitvom na velesajmu jer nas je tamo, samo u 5. paviljonu bilo (ovo je samo moje mišljenje, jer ne znam točan broj) preko tisuću možda i više. Možete zamisliti koje to bilo iskustvo čuti toliko glasova kako slave Gospodina, a čija je prisutno se osjećala u zraku. Predivan osjećaj! Osjećaj da ne želite napustiti to mjesto, koje zrači mirom, zajedništvom, povjerenjem, ljubavlju. Zadnja, završna molitva u katedrali bila je divna zahvala Gospodinu za tako predivan susret, za nove prijatelje i poznanstva, za mir u našim srcima, također povjerenje,zajedništvo, druženja... Svaka molitva je bila poseban doživljaj za koji možemo zahvaliti Bogu, što nam ga je poklonio.
Ana: Kako ti se svidio doček Nove godine? Festival naroda?
Ivana: Predivan doček u molitvi i sabranosti, a zatim buran nastavak s vatrometom, festivalom naroda, glazbom, plesom i druženjem općenito. Festival naroda je bio posebno iskustvo vidjeti posebnost svakog naroda kroz pjesmu ili ples ili kroz obje, ali ne samo vidjeti nego i sudjelovati. Bilo je super i uživala sam, a nadam se da su i naši gosti.
Ana: A naše „oko Sokolovo“ s kamerom? Za svaku pohvalu, način na koji se nosila sa svim nedaćama, bilo hladno, maglovito, tresle joj se noge... Svaka čast!

Ivana: Moram se složiti s tobom svaka čast. Sve je uhvatila kamerom svaki trenutak, kako bi ga očuvala tj. kako ga mi ne bi zaboravili. Marijana, hvala!!! I tako je susret ostao zauvijek sačuvan na DVD-u, pa i za godinu dana bez obzira na moju senilnost moći ću se svega sjetiti (osim ako ne zaboravim gdje je DVD). Šala mala i još jednom hvala!
Ana: Što misliš jesu li mladi ovaj susret gledali samo kao priliku za putovnje i nije ih bilo briga za ciljeve susreta?
Ivana: Mislim da ih je većina došla zbog susreta, kako bi sudjelovala, ali i vidjela novi grad, narod. Bilo je i onih koji su bili tu samo zbog putovanja, ali ako je netko samo iz znatiželje pokušao sudjelovati u susretu, vjerujem da ga je sve privuklo i da se nastavio družiti i proživjeti tih par dana u zajedništvu s drugima narodima.

Ivana: Pokušaj opisati susret ukratko s dvije, tri riječi?
Ana: Zajedništvo u vjeri, povjerenje, otvorenost životu, vjeri i ljudima.
Ivana: Ana, kakvo je iskustvo nakon susreta mladih susresti se s obiteljima koje su ih udomile?

Ana: Nakon susreta s obiteljima, shvatila sam da smo napravili korak dalje. Ljudi su s divljenje i radošću govorili o mladima, koje su prihvatili kao članove obitelji, a za uzvrat dobili beskrajno povjerenje. Bilo je vidljivo kako su sve granice, koje su nas razdvajale, odjednom nestale, a zamijenili su ih jedinstvo i radost za ponovnim susretom. I sada susret gledam kao nešto što je svjetlom obasjalo ono što smo tijekom priprema otkrili. Kad iskusimo Božji ljubav, sve se mijenja i sve je moguće.