"Terezija je u Crkvi priznata kao učiteljica molitve. I sama je bila svjesna te svoje karizme. Preko svojih djela, ona i danas tu ulogu želi nastaviti u Crkvi: pomoći čitatelju da otkrije "put k savršenosti" koji se sastoji u molitvi, a za koji ona jamči da je ispravan i da sigurno vodi sjedinjenju s Bogom.

1. U njezinoj pedagagijji, usmena molitva je prvi stupanj molitve i lako može prerasti u jedan intiman dijalog kontemplativne jačine. Kao prvi nužan uvjet jest samoća, budući da se Krist povlačio u samoću da bi razgovarao s Ocem. Još su potrebna dva elementa:
- biti mislima usmjeren prema Onome s kojim se razgavara;
- biti svjestan onoga što se govori.
Za nju usmena molitva ne vrijedi ako istovremeno nije i meditativna.

2. Meditativna molitva za nju jest: "misliti i shvaćati što govorimo i s kim govorimo, i tko smo mi da se usuđujemo razgovarati s tako velikim Gospodinom" (Put., 25, 3)

Da bi uvela osobu u meditativnu molitvu Terezija preporuča da je prije svega potrebna ući u vlastitu nutrinu i upoznati je, a zatim se staviti u prisutnost, u prisutnost Boga koji je u nama. Osoba mora biti svjesna te prisutnosti. Osoba mora biti koncentrirana, ne toliko na ono što će govoriti, nego na Onoga s kim razgovara. Jer to je iznad svega susret osoba, a ne interesa. Bitan je onaj Drugi. Zato je naglasak stavljen na gledati njega.

Zato je potrebno otkriti Krista, uspostaviti s njim kontakt i razgovarati kao što se razgovara s prijateljem. Zato tu treba doći do izražaja naša ljubav i pozornost da u molitvi uprisutnimo Krista te zauzmemo stav kakav pristoji kada je On u našoj blizini.

Cijela pozornost treba biti usmjerena na njega:
- Krist je prisutan: gledaj ga! U svojoj nutrini i s očima duše: "Ne tražim od vas da mislite na njega, niti da donosite velike sudove, niti pak obavljate velika i uzvišena razmatranja vašim razumom; ne tražim od vas ništa više nego da ga gledate."
- Krist je prisutan: govori mu! Postoji jedna nutarnja riječ s kojom mu se možemo obraćati: "Ne sastavljenim molitvama, već vašim srcem."
- Krist je prisutan: slušaj ga! Ima radosnu vijest baš za tebe. Tu se traži šutnja jer je ona prva istinita riječ.
- Krist je prisutan: omogući mu da te gleda!

Dakle, da bi sve bilo kako treba, potrebno je stvoriti ozračje, upoznati se s onim koga voliš, uspostaviti prijateljstvo, da bi onda odnosi bili spontani. Riječi tada ne bi nedostajale; a možda ne bi ni trebale.
Da bi lakše uprisutnila Krista, Terzija se rado služi biblijskim osobama koje su živjele u blizini povijesnoga Krista, scenama i događajima iz Evanđelja. Tu ona stavlja sebe na mjesta one osobe s kojom se Krist susreće.

3. Terezija slijedi dalje proces molitvenog rasta objašnjavajući jedan viši stupanj koji ona naziva " molitva sabranosti ".
Ova molitva se temelji na dubokom uvjerenju da je Bog prisutan u našem srcu prema onoj evanđeoskoj tvrdnji: "K njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti" (Iv 14, 23). Osoba mora imati jaku svijest te stvarnosti da je Bog zaista u njoj. Ta svijest s vremenom raste i pretvara se u iskustvo. Kod te spoznaje i u toj prisutnosti Boga, vanjska osjetila se sabiru i pojačano je djelovanje nutrine. Oči se zatvaraju gotovo spontano da bi se otvorile oči duše. Razum miruje i u jednom istom činu zajedno s voljom, klanja se u šutnji prisutnom Bogu. Duša komunicira s Bogom, bez riječi i osjeća plodove ljubavi koje ova molitva ostavlja u njoj.

S ovom "molitvom, sabranosti" kršćanin je stigao do najviše točke asketskog života. To će Terezija i napomenuti: "Shvatite da ovo nije vrhunaravna stvar, već je u našem htijenju i to mi možemo činiti uz pomoć Božju." Polazeći odavde, sve vrste molitve koje će ona opisati, imaju obilježje nadnaravne molitve ili kontemplacije.

Ono na što ona stavlja poseban naglasak jest da osoba bezuvjetno stavi svoje pouzdanje u Boga i da odlučno ide ovim putem: "Ostanite uz svog Učitelja sasvim odlučne da naučite ono što vas uči". Ta riječ "odlučnost" kao refren odzvanja u cijelom Terezijinom djelu. Jer ona je duboko uvjerena da osoba koja to nema, ne može nikada doći do cilja.

4. Nakon "molitve sabranosti" Terezija govori o " molitvi smirenosti " s kojom se ulazi u prvi stupanj kontemplativne molitve. To je već put mistike. Tu osoba sa svoje strane ne može više ništa učiniti: "To je vrhunaravna stvar i mi je ne možemo doseći koliko god se trsili". Tu milost Bog udjeljuje onima kojima hoće. To je "kraljevstvo Božje" u duši (usp. Put., pogl. 30 i 31). Ono što Terezija naglašava kao bitno jest da kod same osobe ne bude zapreke da primi tu milost, a ako je Bog ne bude htio udijeliti, ne treba se žalostiti, jer ovo ne mora biti mjera svetosti, nego samo znak da On osobu želi voditi drugim putem.

Kako vidimo, Terezija slijedi put od usmene molitve, pa do kontemplativne, jednom metodom za koju jamči da je djelotvorna: "Ta ništa se ne nauči bez barem malo napora.

Svetica također napominje da je ova njezina metoda, kao uostalom svaka druga, samo prolazno pomagalo na putu k savršenosti. Jer što se osoba više približava Bogu, to postaje manje potrebna bilo kakve metode. Zato je i "put k savršenosti", o kojem ona govori, jedno putovanje koje ima za cilj ne stići do nekog stanja, nego do Osobe. Zato je predstavljen i prikazan u jednom dinamičkom obliku: ići u susret Gospodinu. I to je neprestani hod, hod kroz molitvu, koja je za Tereziju istinski "prečac" do sjedinjenja s Bogom.

Ovaj put ona želi pokazati i čovjeku našega vremena kako bi ušao u jak dijalog s Bogom i odmorio se u njemu, da bi, ujedno, kroz molitvu upoznao i samoga sebe. I Terezija je u molitvi našla sebe. Tu je shvatila da ona nije ono što je pred sobom, niti ono što je pred drugima; ona je ono što je pred Bogom. To je njezina istina i to je istina svakog čovjeka."