Božićno vrijeme započinje blagdanom Božića i traje do blagdana Krštenja Gospodnjega tj. nedjelje poslije Bogojavljenja.

Nekako u današnje vrijeme, ove odrednice (dani) kao da se pomiču rastegnuti utjecajem trgovine i komercijalizacije. Tako po njima božićno vrijeme započinje već početkom prosinca kad su već svi dućani okićeni u božićnom raspoloženju. Sve nas mame i privlače svojim reklamama, kao pčele na med, da dođemo baš k njima potrošiti novac da bi nam Božić bio što sretniji (a onda se cijeli siječanj mučimo i borimo da ga nekako preživimo, a oni kao da nam trljaju sol na ranu, mame nas da ponovno dođemo k njima i na taj način "preživimo"...)

Zar smo zaboravili da smisao Božića nije u poklonima već u srcu čistom i ispunjenom mirom? U radosnim susretima s obiteljima, svojim najdražim i najmilijim? U susretu s Malim Djetetom, malim Bogom – Božićem – koji je došao na svijet radi nas? Čini mi se da je to sve nekako stavljeno sa strane...

Kako rano započinje tako nam i brzo prolazi... Već na blagdan Bogojavljenja (Tri kralja), naši se borovi raskićuju, kuće nam poprimaju one iste mračne oblike u noći jer ih više ne osvjetljavaju mala svjetla kojima smo ih prije samo nepuna dva tjedna (ili čak i ranije) kitili.

Nakon Domovinskog rata u našem je narodu ostalo uvriježeno mišljenje da sve mora biti raskićeno prije tog dana, jer onda je pravoslavni Badnjak. A ne daj Bože da je moj susjed pomislio da ja nisam pravi Hrvat jer još uvijek imam okićen bor i kuću.

Vratimo se malo na početak ovog teksta gdje piše: "...traje do blagdana Krštenja Gospodnjega tj. nedjelje poslije Bogojavljenja." Nedjelje poslije Bogojavljenja. Zamislimo se malo nad tim danom. Dobro, ove godine ta je nedjelja pala točno na 07.01., na pravoslavni Božić, ali hm, zar je tako svake godine?! Zar je i taj jedan dan ove godine bio previše da ostane okićen? A vidio sam bačenih borova i puno prije. Na kraju krajeva, u našim crkvama borovi ostaju okićeni do blagdana Svijećnice, 02.veljače.

A što je s našom unutrašnjošću? Ipak je ona najvažnija. Nadam se samo da s bacanjem bora izvan kuće iz nje i naših srca ne izbacujemo i malenog Boga... Nekako, kao i da ne čekamo ni taj blagdan Bogojavljenja, već će odmah vraćamo u kolotečine svog života. Vraćamo se starim navikama, starom načinu života. Zar taj mir, to božićno vrijeme ne bi bar u našim srcima mogao ostati malo dulje? Da se i izvan božićnog vremena pomirimo s nekim... Posjetimo davno zaboravljene rođake i prijatelje... Okupimo oko obiteljskog stola kao obitelj, a ne kako tko stigne... Sudjelujemo u svetoj misi...

Pokušajmo zadržati taj duh. Da nas današnji svijet ne pregazi... Već da ustrajemo čista srca kroz cijelu godinu i da ga malenom Bogu – Božiću – donesemo kao najljepši dar!