Nema čovjeka koji ne protrne kada se spomene smrt. A nema časa u kojem ona nekoga ne uzme. Ona traje baš kao i život. Vječno. Ovisno o poimanju života. Ispred naših očiju je iščezlo nekoliko naših bližnjih u nepunih mjesec dana. To su ljudi s kojima smo se susretali, pozdravljali, razgovarali, dijelili dio puta kojim čovjek kao karika ljudskog roda putuje u neizmjernost, u život vječni. U ovozemnom hodu s nekima smo se družili više, s drugima manje. U nepoznavanju vjere koju krštenjem baštinimo po Isusu Kristu, rastanak sa smrtnim tijelom često doživljavamo kao konačnicu svega, a ne bismo trebali. Ne svojom zaslugom, mi velikomlačani smo privilegirani sretnici.

Dragi Bog nam je poslao svećenika koji jasnim, i svakom čovjeku razumljivim riječima pruža uvjerljivu nadu u besmrtnost onih koji za života slijede Krista. Slijediti Krista znači ljubiti život. Kako je svaki susret sa uskrslim Kristom svet, tako je i ukop bližnjega sveti čin. Dogođaj koji će uslijediti poslije ukopa biti će uskrsnuće tijela. Kada, to je tajna vjere. Zato je ukop čin mira, poput pri bivanja Svetoj Misi. U činu ukopa pratimo raspadljivo tijelo bližnjega i predajemo ga zemlji, no nevidljivi Duh pokojnika uliven kod Svetoga krsta prebiva među nama.

Kada u hodu povorke začujem mobitel, bučni razgovor, psovku ili mrmor ljudi, u glavi mi navre tužbalica proroka Jeremije kojom iz ljubavi prema svome narodu Bogu upućuje jecaj:
"Još uvijek, u teškom jadu, vidim ja potomstvo Solime, slomljenu nadu. Čujem im uzdahe i vapaj ljut! Tko god to nemilo rasulo gleda, mora se ražalit, mora se ražalit što bijedna čeda jad stiže krut!"

Poput Jeremije, mi bismo trebali barem u ozbiljenju, primjereno dostojanstvu čina pratiti pokojnika. Ne samo brojem, već tišinom iskazivati poštovanje tijelu i duši pravednika. Ovih dana između više ukopanih u vječnost se preselio i naš dragi sumještan Stjepan Rajković. Njegovi korijeni po majci Ani pl. Lacković sežu do najstarije velikomlačke loze Krilčića, kojima su govorili Juratuši. Otud naime bijaše njezina mama Ljuba. Djed mu po mami bijaše pl. Franjo iz zadruge Lackovića kojima se govorilo Šnajderovi. Bili su to marljivi i pošteni ljudi, Bogu odani, a uz Anu imali su još kćeri Jelu i Miru. Za teško zarađen novac u tuđini, pl. Franjo Lacković je zajedno sa pl. Lackom Cundekovićem otkupio dvorac od vlastelina Karla Weingärtnera. Upravo taj dio, jer je Lackov sin Stjepan pl. Cundeković svoj dio srušio, još uvijek svjedoči povijest dvorca i moć austrougarske vlastele. Veoma rano, u dječjoj dobi, Stjepan je izgubio jedno oko. I bez njega uspješno se odupirao životnim izazovima. Završio je ličilački zanat u kojem je uživao, dovršio svoj radni vijek i stekao mirovinu. Sjećam se da je pedesetih godina prošloga stoljeća učitelj Vinko Jurković pokušavao osposobiti mladiće koji bi na ponos sela svirali tamburaške instrumente. Najjačeg među izabranima, Stjepana, odredio je za sviranje basa. Sastav je lijepo napredovao, nu utrnuo je odlaskom mladića u zanate ili na kakve druge poslove. Stjepan je cijeli mladenački život, sve do srednje starosne dobi bio aktivan u nogometnom društvu. Najprije u NK Traktorist, a potom u NK Napredak.

Tko se ne sjeća žrtvi i vremena koje je on sa ljubavlju darovao nogometnom društvu, kada je bez materijalne nadoknade vapnom ucrtavao linije na nogometnom igralištu koje je tada bilo na mjestu današnjeg diskonta. Ili, tko se ne sjeća mnoštva obješenih dresova koji su se sušili na štriku u njegovom dvorištu. Poput njega, s jednakom ljubavlju prala ih je njegova mama Ana, najčešće bez materijalne nadoknade. A to je trajalo godinama. Stoga, zahvaljujem uredništvu našega cijenjenoga lista Barka na razumijevanju što mi je dalo prostor i priliku da umjesto svih poštovatelja zahvalim Bogu i roditeljima za dar života pokojnom Stjepanu, a nas koji još putujemo prema vječnosti da ovih par redaka podsjeti da je među nama dogorio skroman čovjek dobrog i plemenitog srca. Vjerujem da ga je i dragi Bog volio kad mu je u kasnijoj životnoj dobi podario ženu Anku, uz koju je proveo jedan lijepi dio života i osjetio radost očinstva.

Neka mu Kralj vjekova podari radost vječnoga života!