"Policija!" javljao se iz slušalice prestrašeni glas djeteta. A kao vjetar šmugnulo je sedmero djece iz kuće preko plota i nestalo.
Policijski časnik je ljubazno pozdravio gđu Trofim. Iza njega ušla je jedna činovnica i odmah prešla na stvar: „Na temelju presude gradskoga i narodnog suda ocu se oduzimaju očinska prava. I sada vodimo djecu. Gdje su ona?“

Otac je zatvoren jer je propovijedao. Zato su željeli njegovu djecu prisilno strpati u dom, gdje ne bi o Isusu mogla ništa čuti.
„Nemate na to pravo“, branila se gospođa Trofim. „Meni kao majci nisu oduzeta roditeljska prava. Kao majka imam pravo na djecu i ne dam ih. Ja sam ih rodila.“
„Vrlo dobro. Bit ćemo obzirni. Još moramo vama oduzeti ta prava“, hladno je rekla činovnica. Policajci se tada povuku na vijećanje u dvorište. No policajac opazi da se iza drvenog plota nešto miče: radoznale dječje oči ispitivački su virile kroz otvore među daskama plota.
„Marš svi u kuću!“ naredi.

No oni su kao jata vrabaca odjednom odatle nestali svaki u svom smjeru i sreli se ponovno u svome skloništu koje se nalazilo kod groblja. Policajci nisu mogli naći djecu ni na ulici niti u susjedstvu, pa odoše.

Kad se počelo mračiti, a djece još uvijek nije bilo, dala se baka u potragu.
„Bako, jesu li otišli“, čula je uskoro dječji glasić. Jedno su naime dijete poslali u izviđanje.
„Jesu, moji mali vrapčići! Trči brzo i zovi druge!“. I grupica se vratila dijelom trijumfalno, a dijelom ipak još malo u strahu. I odmah su zajedno zahvalili Bogu što ih je čuvao.

Policija nije nikad više dolazila.
Ta su djeca još imala sreće. Poznato je da je u Rusiji mnogo druge djece bilo oduzeto njihovim roditeljima iz vjerskih razloga.