Biblija (Sveto pismo – knjige Staroga i Novoga zavjeta), temeljna je sakralna i liturgijska knjiga kršćanstva. Biblija je polazište kršćanskoj vjeri i kršćanskom bogoslužju, izvor kršćanske filozofije i životne prakse.
Teško je i približno odrediti kad su se Hrvati, došavši u današnju postojbinu, prvi put susreli s biblijskim tekstovima. Primivši kršćanstvo upoznavali su se sa Kristovim životom, kako je zasvjedočeno u Evanđeljima.
Stara hrvatska riječ krst od istoga je korijena kao i Kristovo ime, a riječ križ izvedena je prema latinskom crux, crucis. U tom vremenu Hrvati su naučili i Kristovu molitvu Oče naš, koja je bila prevedena na hrvatski jezik.

Latinske tekstove Evanđelja svećenici su, prema svojem znanju i potrebama, prevodili puku. Tako je bilo sve dok nisu iz Bizanta (Carigrada) među Slavene krenula Sv. Braća, Konstantin Ćiril i Metod (863.) da među moravskim Slavenima organiziraju crkveni i društveno prosvjetni život. Glagoljskim pismom priredili su Izborno evanđelje, kako se čita kroz crkvenu godinu.

Prve zapisane riječi na slavenskom glagoljicom bile su: Isprva be slovo – Proslov Ivanova evanđelja.
Kad je Metod imenovan biskupom srijemske biskupije, u Panoniji (današnjoj Slavoniji i dijelovima današnje Mađarske i Slovačke) bili su prevedeni za slavensku crkvu temeljni tekstovi Starog i Novog zavjeta.

Hrvati su prihvatili ćirilometodski prijevod Biblije te se riječ Božja od tog vremena, a posebice nakon Metodove smrti 885. i progona njegovih učenika, posijala među Slavene i ostala čvrsto ukorijenjena. Među Hrvatima na poseban način – na glagoljici i u onoj jezičnoj postavi kakvu su Sv. Braća donijela slavenskom narodu. To je temelj biblijske tradicije među Hrvatima.

Prve hrvatske tiskane knjige, glagoljicom, bili su liturgijski kodeksi: misali i brevijari, koji sadrže izbor iz Biblije kako se čita kroz godinu. I prva latinicom tiskana hrvatska knjiga, Lekcionar Bernardina Splićanina, izbor je biblijskih tekstova kroz crkvenu godinu. Biblijskom riječju i propovijedima određen je put jedinstvenom hrvatskom književnom jeziku.

Sredinom XVI. st. među Hrvatima koji su prihvatili Lutherovu reformističku misao (protestanti, evangelici) te su zbog toga morali napustiti Hrvatsku i nastaniti se u Njemačkoj, rodila se ideja da se na hrvatskom jeziku, na glagoljici, ćirilici i latinici izda cjelokupna Biblija koja može pomiriti zaraćene narode, kršćane i Turke. Uspjeh tog pothvata bio je djelomičan; uspjeli su prirediti i tiskati Novi zavjet (glagoljicom i ćirilicom) i Proroke (latinicom). Među protestantima djelovao je u Matija Vlačić Ilirik – borac za evanđeosku istinu; izdao je studiju o razumijevanju biblijskih tekstova (Ključ Svetog pisma).

19.st. je veoma važno u hrvatskoj društvenoj i političkoj povijesti. Zajedničkom jezikom i jedinstvenim pravopisom objedinjuju se svi hrvatski krajevi i zemlje u kojima žive Hrvati: povijesne kraljevine Hrvatska, Slavonija i Dalmacija, Dubrovnik i Istra, Bosna i Hercegovina. U tom stoljeću u krugu zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca rodila se misao o prijevodu cjelokupnog Svetog pisma na hrvatski jezik, ali do punog uspjeha nije došlo. Izdan je zato prijevod cjelokupnog Svetog pisma, djelo književnika Matije Petra Katančića u 6 knjiga (4 za Stari, 2 za Novi zavjet), dvojezično: latinski i hrvatski. Tiskane su u Budimu 1831. i bile radosno prihvaćene na prostoru cjelokupne Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. U Beču dva desetljeća kasnije tiskan je prijevod Svetog pisma Ivana Matije Skarića u 12 knjiga. Od sredine do kraja toga stoljeća među Hrvatima proširilo se Sv. pismo u prijevodu Đure Dančića i Vuka St. Karadžića.

U 19.st. biblijski su sadržaji postali bliski hrvatskim čitateljima ne samo u prijevodu Biblije Katančića, Skarića i Vuk-Daničića nego i u pjesničkim ostvarenjima (Petra Preradovića i Silvija Strahimira Kranjčevića).

Pokušaj izdavanja cjelokupne Biblije Starog zavjeta u prijevodu Antuna Sovića u 20 st., zbog opravdanih kritičkih primjedbi nije tiskan, ali je bio povod da se 60-ih godina 20.st . upravo oko tog teksta okupe književnici, lingvisti i bibličari te da bude ostvaren pothvat stoljeća – Zagrebačka Biblija (1968. u izdanju "Stvarnost", a nakon drugog izdanja u nakladi "Kršćanske sadašnjosti"). Ta je biblija izašla do sada u desetak izdanja, a 1994. izdana je i reprezentativna Jeruzalemska Biblija.

Biblija se kao nijedna druga knjiga ugradila u vjersku književnu i društvenu povijest hrvatskog naroda. Duhovnost hrvatskog naroda izvire iz biblijskog poimanja, povjerenja i odanosti Bogu i uloge svakog pojedinca i naroda u povijesnom trajanju. Od 14.st. do danas pokazuje se kako se biblijski hrvatski jezik najmanje mijenjao kroz stoljeće, ali je bitno utjecao na razvitak hrvatskog jezika, kao dragocjen čuvar starina.