Bilo je to u Frankfurtu prije određenog broja godina. Umro je neki veoma bogat čovjek. Nije imao nikakvih bližih srodnika. Svatko se radoznalo pitao: "Tko će sada naslijediti njegove milijune?"

Pokojnik je ostavio dvije oporuke. Jedna se mogla otvoriti neposredno nakon njegove smrti, a druga tek nakon njegova ukopa.
U prvoj je oporuci stajalo: "Želim da me ukopate sutra u četiri sata ujutro."

Ta mu je neobična želja bila ispunjena. Oko lijesa našlo se svega petero ljudi. Otvorena je i druga oporuka. U njoj je pisalo: "Želim da sva moja imovina bude podijeljena na jednake dijelove među one koji su bili prisutni kod ukopa."

Tih pet pravih prijatelja zaista je imalo sreću. Moglo im se čak i zavidjeti. No, istinu govoreći, nema za to previše razloga. Jer mi imamo još više sreće.

Kako?
I mi se nedjeljom susrećemo zajedno zbog oporuke. Zbog oporuke u kojoj je Isus rekao: "Ovo činite meni na spomen." Mnogi ljudi smatraju tu oporuku neobičnom i nedjeljom ostaju kod kuće. No mi znamo da nam se prigodom sjećanja na djelo Isusove ljubavi daje vrijednost mnogo veća od jednog milijuna. Jer u misnom bogoslužju primamo svjetlo i snagu koja nas vodi u vječni život.