Božji naum bijaše da se u odranskoj obitelji Franje Feljan i Jane rođ. Kunić, 1935. godine poslije Isusa Krista rodi dječak. Dječaku dadu ime Mijo, što je u ovom dijelu naše Domovine sinonim za ime Mihael odnosno Mihovil. Vrijeme njegova rođenja i odrastanja bijaše za male i priproste ljude uvijek poniženog seljačkog staleža prilično teško, poput današnjega. Očitovalo se to naročito kod obitelji s brojnijom djecom kao što je bila ova.
Naime, uz najmlađega Miju kojega su vjerojatno zbog sitnije građe i nižega uzrasta nazvali Miško, rasle su i dozrijevale sestre: Mara, Kata i Roža te brat Alojz. Kada se Franjo odijelio od zadruge sa bratom Jurom Feljan kojemu se govorilo Dugut, podijelili su po sredini i dvorište. U sjećanju mi je zajednički ulaz u dvorište, te niska zidanica s desne i drvena kućica s klasičnim rasporedom prostorija s lijeve strane dvorišta. U tu drvenu kućicu sam u djetinjoj dobi koji put došao sa Miškovim bratićem Ivekom Kunić. Dogodilo bi se da smo sve kutke razgledali, a unutra nikoga. Onda bi još pregledali po štali i štaglju i tu nikoga.

To je bilo ono, "sveto vrijeme", kada su ljudi odlazili na polje, a kuće nije trebalo zaključavati. A kakva je situacija danas? Skrivamo se, zaključavamo sve, i svega nas je strah u vlastitoj zemlji. Koga, zašto? Nema u narodu onoga pozitivnoga Božjega straha, ni srama. Kralj laži i pohlepa za zemaljskim blagom otjerali su ljubav i poštenje iz čovjeka. Posebno onu djelotvornu ljubav koju uz čin vjere i ufanja nalaže kršćanska dužnost.

Ujaku Roku Kunić i ujni Milki koji su iz vjere i ljubavi u Boga udomili i prihvatili Miška kao svoje dijete kršćanske dužnosti nisu bile nepoznate. Po svojim mekim, Božjom ljubavlju ožarenim srcima oni su bili spremni na taj korak. Po redovitoj molitvi kojoj sam kao dječak i ja znao ponekad na večer pribivati, četiri posljednje stvari su im svagdan bile na ustima: smrt, sud, pakao i nebesko kraljevstvo, kao i vršenje tjelesnih djela milosrđa: gladnoga nahraniti, žednoga napojiti, gologa obući, putnika na stan primiti, bolesnika pohoditi, mrtvoga pokopati. Temeljem ovih spoznaja lako su prepoznali da je Miškovim roditeljima teže hraniti tolika usta nego njima. Točan nadnevak Miškovoga prelaska iz obiteljske kućice u Odri i nastanjivanja kod ujaka Roka u Velikoj Mlaki ne znam, ali pamtim da sam ga susretao već 1951. godine kada sam pošao u 1. razred osnovne škole. Od tada pa do ukopa 7.3.2007. živio je među nama. A to je lijepi broj godina, i desetljeća čak. Mnoga poimanja o životu su se od tada promijenila. Ja sam udomiteljsku obitelj Kunić doživljavao rodbinski. Oslovljavali smo se sa "kume". Razlog tomu je bio Miško, Rokov otac, koji je mojemu ocu bio firmani kum.

Dobrotu i ljubav koju je Miško primao u mlađim danima od svojih udomitelja, do kraja životnih snaga je postupno vraćao radom kojega je svojim kvocijentom znanja uspio svladati. Sve najljepše čime se može pokojnika počastiti izrekao je naš vlč. kapelan nad Miškovim lijesom u usporedbi talenata. Prema njegovim riječima: "Mijo je jedan od Boga primljeni talent umnožio toliko, da se sa deset stečenih preselio u vječnost". Miško nije imao diploma po kojima bi ga ljudi slavili, ali mu je Bog dao toliko znanja da je znao prepoznati razliku između slave Božje i slave ljudske. Po toj kvaliteti puno nas koji sebe smatramo pametnima, i vjernicima, moglo bi se posramiti. Iz njegove jedinstvene vanjštine stajao je iskren čovjek sa usađenim nježnim osjećajem razlikovanja dobra od zloga. Licemjerje i većina suvremenih zala njega je zaobišla. Njegov priprosti život nam kod promišljanja smisla i cilja ovozemnoga života može pojasniti veličinu Blaženstava, posebno onih čista srca. Čovjek bi motreći ga sa strane na misnim slavljima mogao zaključiti da od misnih propovijedi ništa ne razumije. No, u osjećaj vjere teško je proniknuti, ali njegov siromašan i duhovno nepomućen život jamstvo je ispravnog puta u Isusov zagrljaj.

Nama koji ostajemo i koji se zbog nepoznavanja svoje vjere njome posramljeno dičimo, prorok Izaija govori ovako: "Zaslijepi im oči, stvrdnu srca; da očima ne vide, srcem ne razumiju, te se ne obrate pa ih ozdravim." Te mudre proročke riječi koje je još prije dvije tisuće godina Isus govorio židovima, aktualne su i danas. Ponešto iz Miškovoga života, a poglavito život u udomiteljskoj obitelji, opisao sam u jednom od brojeva lista "Barka", u članku Put u povijest. Dok je mogao, rado je dolazio na Mise zornice i redovno pratio obrede Velikoga tjedna. Bio je višedesetljetna uzdanica i oslonac sakristanki teti Ljubici kod unošenja i nasađivanja božićnih borova i slaganja jaslica. Dragi Bog, kojemu je sve moguće, možda će dati da koji mladi član obitelji u kojoj je dotrajao prepozna njegov dobri duh te ga u tomu počne slijediti.

Prije kraćeg vremena jedan je naš pjesnik i akademik putem krugovala zavapio: "Zvona na vrhu piramide naše civilizacije zvone za kraj". Pretpostavljam da pjesnik misli na kraj "raspadljivog" civila. Ja bih rekao da možda ipak ima nade, jer vjernik koji vjeruje u Uskrsnuće po Isusu Kristu uvijek ima šanse. Ufa se u Stvoritelja koji će naše raspadljivo tijelo preobraziti i suobličiti ga Tijelu svomu slavnomu. Tako molimo! Valjda onda i vjerujemo? Ali trebali bi se pravovremeno obratiti i vjerovati Evanđelju, ne čekati osvješčenje na sprovodima. O našoj (ne)vjeri i nama vjernicima govore i temeljna nepoznavanja ukopnog obreda. Često se pitam zašto se naš narod odmiče od lijesa toliko kao da je u njemu šugavac, a ne doskorašnji čovjek? Možda i prijatelj! Premnogi, najčešće oni deklarirani vjernici misle da je ukopom tijela obred dovršen. A pravi prijatelj ide do kraja. Pogotovo onaj koji drži do svoje vjere. On ukop smrtnog tijela doživljava kao nepovratan odlazak grešnog, isključivo materijalnog čovjeka. Vjeruje u dimenziju duhovnosti. Opraštaj s duhovnim čovjekom se nastavlja kod Svete Mise pod kojom se u tihoj poniznosti uz naše darove na oltar prinosi i duša pokojnika.

U vrijeme emancipiranosti žena, taj dio obreda se njima i prepušta, pretežito starijima. Muževi najčešće, prezirući svetost duše, mlateći ispraznosti, obred dovrše u gostionici. Tako brojka onih koji pokojnika ispraćuju Misnom žrtvom, u usporedbi s brojem onih koji nazočuju sprovodima odgovara omjeru broja talenata spomenutih u nadgrobnoj riječi. Samo kroz cjeloviti oproštaj čovjek si može posvjestiti da je jedini i pravi smisao života onaj po načelima vjere u Uskrsnuće i Isusa Krista. Samo s Njim naš život uvire u rajskim visinama. Samo ćemo tamo ćuti riječi potrebite za radostan život u ovoj suznoj doli: "Oni koji se od zore pa do noći uzdaju u Boga, pred ničim ne trebaju strepiti." U toj vjeri da će nam dragi Bog svima po krijeposti dati postići u vječnosti vjekovite radosti, od subrata Miška se uglazbljenim riječima Psalma oprostio crkveni zbor "Schola cantorum". U svakoj različitosti mišljenja meni se nameće ovo: Miško je doista bio miljenik Božji. Blagoslovljena ona obitelj koja ga je prihvatila kao svoje dijete i u kojoj je našao životnu luku. Dionik blagoslova je i moja obitelj, koju je po Božjoj pronicljivosti odabrao za jedno od svojih redovitih nedjeljnih pohodišta.