Nameće nam se pitanje tko smo, ako već priznajemo i znamo otkud dolazimo i kamo idemo? Priznat ćemo; koliko god se napregnuli, apsolutni pogled o sebi nemamo iako smo najbliže sebi. Da biste neš­to dobro i čitavo vidjeli, morate biti dalje od predmeta promatranja, ­a da bi uočili detalje nužno mu se sasvim približiti. Ispada da nam je na to pitanje nemoguće sasvim odgovoriti, osim da želimo biti di­jete Božje. "...Dok s jedne strane moram htjeti samoga sebe, ne mo­gu s druge strane izravno prići k samome sebi... I zato niti mogu stati, niti se mogu vratiti natrag, a ne mogu se ni sam uzdići na vi­še: iz ovoga sukoba što razdire ljudska srca bez razlike slijedi... Bez Boga sve se drobi u ništa... I zato, sve što hoćemo, pretpostav­lja da On jest; sve što jesmo – zahtijeva da On bude." (prof. dr. Josip Ćurić, "Srcem se vjeruje ... ").

Sreća je naša da mi po ljubavi Božjoj zavređujemo pogled Stvoritelja: "koji nas svega proniče i poznaje..., srce naše ispituje i poznaje..." Njegov pogled nas kao Petra prosvjetljuje, prožimlje, preporađa i u stanju je našu "vodu života" svagdanjeg pretvoriti u "vino života" blagdanskog..., samo mi moramo ispuniti jedan jedini zahtjev: "Učiniti sve što nam govori." A govori nam mnogo preko Blaženstava na Gori, Deset zapovijedi sa Sinaja i drugih poruka o ljubavi prema Bogu i čovjeku, a sve iz ljubavi prema nama, jer je sam Ljubav.

Živimo i mičemo se u Ljubavi, a ipak smo grešni.

Uz dar talenata ide paralelno i odgovornost za njihovo korištenje i razvijanje. U svemu tome imamo zadatak da mi, kao beskorisne sluge, dostignemo nešto što je sasvim iznad nas, što je za naše moći bezgranično daleko – postignemo savršenstvo. Upravo po tome što želimo doseći bezgranično nedostižno uviđamo svoju malenkost.

Sebe ćemo najbolje upoznati u situaciji kada se ne stignemo pripremiti sa svojom "maskom", tek tada upoznajemo sebe u pravom svjetlu. Pa se onda čudimo i govorimo: pa kako mi se to moglo do­goditi? Tko sam zapravo ja? Ponekad ćemo opet biti ponosni na sebe kako smo dobro reagirali istinski našim rješenjem, međutim... vje­rojatno smo tada bili dostatno u Božjoj milosti. Drugačije rečeno, kada prema sebi budemo sasvim iskreni, tada ćemo najčešće u svo­jim djelima nadići sebe. Često se i nehotice udaljavamo od isti­ne, jer želimo uvijek biti netko drugi: sposobniji, utjecajniji, uspješniji... Zatim iz našeg bića dolazi onaj glas: grešnik sam. Jesmo li pred Bogom priznali svoju krivicu i obratili se u vjeri Isusu Kristu kao Spasitelju i Gospodinu? Poznato nam je kako u našoj ispovijedi kročimo na "štakama"? Kada se zagledamo u našu nutrinu ostat će nešto što možemo reći samo Bogu i ne povjerava­mo to nikomu drugomu, pa i na taj način priznajemo da je Bog naš najveći i prvi prijatelj. A ime Gospodnje se opet sveti i pros­lavlja rezultatima dobrog čovjeka, koji vjerno ispunja i drži Božje zapovijedi.

Kakav sam u traženju Boga? Veliko je pitanje jesam li kao sluga Božji slijep za Isusa? Prepoznajem li bližnjeg u potrebi? Kako je s mojim "očima" – srcem, s ohološću, s nutrinom i mirom u meni. "Kako da svoje propuste zapazim i potajnih grijeha da se očistim." Poznato je da je borba s našom ohološću trajno nuž­na, jer: "Od oholosti čuvaj slugu svoga, da mnome ne zavlada. Tad ću biti neokaljan, čist od grijeha velikoga." (Ps 19, 14).

Što je s mojim djelima? Nemam li vjeru bez djela, a takva vjera je kažu kao zdjela bez jela? Naša vjera postat će životna ako se pretoči u konkretni život i od nje zaista živimo i nalazimo putove i rješenja za naš bitak.

U svemu tome, osim mudrosti, znanja, jakosti... potrebna će nam biti upornost, postojanost i odgovornost koja se ne nasljeđuje, nego se uči, zadobiva, formira, podržava i živi... Kada nam životni zahtjevi prelaze naše mogućnosti, uzdati se u pomoć od Gospodina, jer nam je rekao: "Molite... kucajte i otvo­rit će vam se." (Mt 7, 7). Znamo da je Bogu sve moguće, a kada je Bog za nas, tko će protiv nas?

Za kraj pjevušimo tiho i dostojanstveno:
Bliže, o Bože moj, k veličju Tvom. Budi Ti stijeg i vijek življenju mom... Bliže, o Bože moj, k sebi me vij. Varavi svijeta sjaj, oku mi skrij... Daruj, o Bože moj, Duha nam svog...