A.J.Cronin priča zgodu iz svoga života u Škotskoj gdje je kao mladi liječnik radio.

U tom kraju početkom svibnja izbio je šarlah, i to u veoma zloćudnom obliku. Oboljela su uglavnom djeca u selu, a epidemija se nije dala suzbiti na uobičajeni način. Kako su dani pro­ lazili, dnevno se javljao pokoji novi slučaj. Tad izgubih strpljivost i rekoh sam sebi da moram bolest odstraniti u korijenu. Bolest se uporno širila zbog nekih posebnih uzroka i odlučio sam ih pronaći.

Svi slučajevi koje sam obrađivao imali su u sebi nešto zajedničkoga: sve su te obitelji uzimale mlijeko kod seljaka Shawheada. Dakako da u tom nisam imao nikakva dokaza, samo sumnju. Ali i sumnja je bila dovoljna da se prihvatim posla.
Kad sam idućeg utorka prije podne stigao k Shawheadu, posjetio sam i njegovo dvorište.

Bilo je to lijepo dvorište sa svježe obojenim zgradama na kojima su upravo počele cvjetati ruže penjačice. Dokle se pružao pogled, sve je bilo čisto i svježe. Na dvorištu je bio uzoran red, pomoćne su zgrade izgledale veoma solidne, a njive koje su ih okruživale bile su uzorno obrađene. Nikakvo čudo da se Shawhead ponosio svojim imanjem. Bio je on čvrsto dobro građen pedesetogodišnjak. Sav mu je životni interes bio usredotočen na dvoje: na njegovo imanje, koje je naslijedio od oca, i na njegovu mladu ženu Ivanu, koju je prije kratkog vremena oženio i koja ga je usprkos njegovoj gru­bosti iskreno voljela.

Kad sam pokucao na svježe obojena zelena vrata, primila me je osobno gospođa Ivana srdačno prignutom glavicom.
"Ne", odgovorila je, "muž mi nije kod kuće. Odvezao je nekoliko teladi na sajam. Vraća se tek u popodnevnim satima."

Bila je uistinu lijepa mlada gospođa. Nije mogla imati više od 23 godine. Pružala je stanoviti dojam nevinosti i u isto vrijeme odlučnosti.
"Shawhead dakle nije kod kuće", primijetio sam da dobijem malo vremena.
"Nije", odvrati ona, "dolazi poslije četiri sata. Hoćete li ući, ili mogu li nešto za vas učiniti?"

Oklijevao sam. "Da, znate, gospođo Shawhead, dolazim zbog neke malo mučne stvari. Znate, ova epidemija šarlaha... ona se i dalje širi, razumijete li, i kod svih svojih pacijenata sam utvrdio da uzimaju kod vas mlijeko ili da ono na bilo koji način potječe od vas. Želim s vama biti sasvim otvoren. Želio bih upitati ne bih li mogao malo pogledati: možda ovdje postoji kakav uzrok."

Makar sam govorio veoma prijateljski i srda­čno, njezin se izraz lica izmijenio, lice joj se nao­blačilo, zabacila je glavu. "Šarlah!" poviče ona srdito. "Tako naglo ga povezati s našim mlije­kom! Stvarno, gospodine doktore, ako ste ovamo došli radi toga, morate radije govoriti s mojim mužem." I bez ijedne riječi zalupi mi vrata pred nosom.

Toga popodneva vozio sam se ponovno pokraj imanja Shawheadovih i još jednom pokucao na ona zelena vrata. Ali nije bilo nikakva odgovora. Prošao sam kroz dvorište, zatim pokraj štaglja u potrazi za Shawheadima.

Prolazeći tako mimo staje opazih kako momak upravo vodi krave u štalu na muzenje. Nagnuo sam se preko vrata unutra i vidio kako čiste i lijepe krave olakšano pušući uzimaju svoja mjesta. Opazih kako momak uzima tronožac, naginje se kod prve krave, naslanja lice na nju i počinje musti.

Oči su mi uporno počivale na momku Davidu jer je izgledao tako blijed i jadan, a vrat je omotao velikom crvenom krpom od flanela.

Oprezno sam se približio i pozdravio Davida.
"Ah, vi ste to, gospodine doktore! Nisam imao pojma da ste tu. Želite li čašu mlijeka?"

Stresao sam glavom bez smiješka. "Danas ne želim nikakva mlijeka, Davide." Tad sam, kao usput, pokazao na krpu oko vrata: "Što ti je s vratom?" David nastavi musti opušten i reče: "Ah, ništa važno, stvarno ništa. Prošlog me je tjedna malo bolio vrat i otada sam nekako umoran. Ali to nije ništa, stvarno ništa!"

Pogled mi je postao prodorniji. "Vrat te bolio", ponovio sam.
Pogled mi zatim padne na Davidove ruke i prestravim se. Više nisam trebao ništa istraživati, odgovor su mi rekle Davidove ruke koje su tako vješto muzle kravu. Koža na rukama bila mu je sva upaljena. Bilo je sasvim sigurno da je tim rukama zarazio i mlijeko.

Odjenom snažan glas prekine tišinu u staji. "Tako, vi ste dakle ovdje? Vi ovuda špijunirate i petljate se u poslove drugih ljudi."

Bio je to gospodin Shawhead, tamnocrven od bijesa. Iza njega je stajala njegova žena i gledala me s mnogo predbacivanja.

Bio je to mučan trenutak, ali sada ja nisam mogao izbjeći razgovor.
"Oprostite, gospodine Shawhead, nisam ovdje dragovoljno, nego iz čiste nužde. " Pokazao sam na slugu. David je imao šarlah, vjerojatno samo lakši oblik, ali i to je bilo dovoljno da zarazi mnoge. " Smirio sam svoje riječi koliko sam najviše uspio. "Čini se da ćete svoju mljekaru morati zatvoriti na dva ili tri tjedna."
"Što!" poviče Shawhead napola iznenađen, napola bijesan. "Mljekaru zatvoriti! Zar vam nije u glavi nešto u redu?"
"Budite razumni", molio sam. "Nije to nikakva vaša krivnja. Ali činjenica ostaje da zaraza izlazi odavde."
"Zaraza! Što se to usuđujete, čovječe! Mi smo ovdje svi zdravi!"
"Jeste, ali David..."
"David je zdrav kao i mi svi drugi", poviče Shawhead. "On je imao samo malo vratobolju i ništa više. I sada mu je sasvim dobro. Sasvim dobro, čujete li! Prava je ludost govoriti da ovo moramo zatvoriti."
"Govorim vam", ustrajao sam sa svom strplji­vošću koju sam smogao, "on je imao šarlah. Vidi se to po djelom tijelu. Tim je zaraženo i vaše mlijeko."

Žile na sljepoočicama udarale su mu sve snažnije. Nije se mogao uzdržati. "Dosta! Ne želim više ništa čuti o vama. Nijedne riječi. Da je moje divno mlijeko zaraženo! To je čisto i dobro mlijeko, uvijek je bilo takvo. Znate li da ga i mi sami pijemo?" I u bijesu zahvati jednu posudu i gurne je u mlijeko. I srdit otpije polovicu toga zapjenjenog mlijeka, a drugu polovicu pruži svojoj ženi Ivani. "Eto!" i baci praznu posudu. "To će vam dokazati. I reknete li još koju riječ, pokajat ćete se."

Stanka. Shvaćao sam Shawheadov ponos kao seljaka, ali ja sam morao vršiti svoju dužnost. I šuteći sam otišao. Pošao sam u zdravstvenu stanicu da ispitam stvari. No odgovorni liječnik nije previše žurio: nije želio imati nikakvih poteškoća s bogatim Shawheadima.

Nekoliko dana zatim sjedio sam zamišljen u govornici kad uđe moj kolega Cameron s vrlo napetim izrazom lica.
"Jeste li već čuli?" Govorio je tihim uzdržanim glasom. "Iznašlo se. Akutni slučaj šarlaha. Ima ga sama gospođa Shawhead."
Trenutak začuđenja. Odjednom mi prođe kroz glavu prkosno lice Shawheada kako pruža posudu s mlijekom svojoj ženi.
"Jasno je da je Shawhead sav izvan sebe od brige i straha", nadoda dr. Cameron.

Uskoro se saznalo da je gospoda teško obcoljela. Brzo joj se penjala temperatura i uskoro je pala u delirij. U nedjelju se spominjalo da je na samrti. Predvečer dođe Janet, naša domaćica, u naš stan. "Sve je gotovo. Umrla je. "

Šest tjedana nakon toga sreo sam gospodina Shawheada prvi put nakon našega zadnjeg sus­reta u štali. Sav je bio promijenjen, postarao se i slomljen zbog gubitka. Vraćao se s groblja. U nedoumici sam ostao stajati nasred ceste, a i Shawhead je također stao gotovo mehanički. Oči nam se susretoše i oba smo na licu drugoga pročitali tešku istinu da je njegova žena mogla sada stajati živa i zdrava uz njega, a ne u grobu. Blijede su Shawheadove usne istisnule neki glas i pružio je ruku koju sam ja prihvatio.