Pedeset dana nakon Isusovog uskrsnuća, učenici su zajedno s Isusovom majkom Marijom bili okupljeni na zajedničkoj molitvi. Najednom su začuli buku, nešto nalik silnome vjetru, te su ugledali plamene jezike koji su se odvajali jedan od drugoga i spuštali na glavu svakoga od prisutnih. Bio je to Duh Sveti što je sišao na njih, a čiji im je dolazak najavio još sâm Isus. Taj će Duh od tog časa pomagati Crkvu kroz cijelu njezinu povijest.

Prvi plod Duha bilo je novo ohrabrenje učenicima. Punina Duha kojega su primili, učinila je da su oni odjednom postali sposobni govoriti hrabro i uvjerljivo.

Budući da se taj dan podudarao s velikim židovskim blagdanom, u Jeruzalemu je bilo mnogo ljudi iz svih krajeva svijeta i različitih naroda. Ohrabreni snagom Duha Svetoga, apostoli su stali gorljivo navješćivati Radosnu vijest, a svatko ih je od slušatelja razumio na svojem jeziku!

Ova nas čudesna pojava podsjeća na slučaj koji se dogodio kod gradnje Babilonskog tornja. Tada je Božja snaga, pomutnjom jezika raspršila ljudsku umišljenost, a ovdje je ta ista snaga uzdigla poniznost Isusovih apostola i obnovila jedinstvo jezika. Ovako svi narodi imaju priliku čuti i shvatiti Radosnu vijest.

Nošeni upravo snagom Duha Svetoga, svi su apostoli osim Ivana doživjeli mučeničku smrt. Sakramentom sv. Potvrde i mi smi primili toga Duha. Neka nas, kao i apostole, vodi kroz sve teške i radosne trenutke našega života.