U današnjem društvu demokracije i liberalizma ljudima kao da je teško steći vjeru te priznati i povoditi se za Isusom Kristom. Kao da im to ograničava slobodu i dovodi ih do nazadnjaštva, nekima čak i do poniženja, a Isus je u tom pogledu bio vrlo jasan: "Ako tko ne osta­ne u meni, izbace ga van kao lozu i usahne... Takve onda skupe i bace u oganj da gore." (Iv 15, 6) No, i pored toga, danas se čovjek sve više ili često jedino pouzdaje u znanost. Pretpostavlja da će tu na­ći sva rješenja za svoje nedoumice i dvojbe života. Zanimljivo je i gotovo kao pravilo da i mali napredak u usvajanju znanja, znanosti po­sebno, nevjerojatno djeluje na buđenje i u(st)oličenje naše oholosti... podižemo opametjelu glavu? Pa poznato je da samo zeleni klas stoji sasvim uspravno! A Gospodin nam preko Siraha govori: "Što se toliko oholi prah i pepeo – kad već za života ima crvljiva crijeva?" (Sir 10, 9).

"Ljudima je (Bog) dao znanost da uzmognu slaviti snagu djela nje­govih. Tako nema kraja djelima njegovim, i po njemu se blagostanje ši ri svijetom." (Sir 38, 6-8) Samo On, On donosi mir..., a mir, kaže sv. Augustin nije ništa drugo nego (...) da svaki čovjek, bez razlike pri­zna svuda i svagdje svoju bijedu i nemoć, a Božju veličinu i svemoć.

Sve do tada dok o sebi ne budemo tako razmišljali, stalno će se u nama buditi i nicati naša oholost, izvor svih ostalih grijeha, a koju mi često nećemo ni primjećivati. U tome o oholosti, skoro je posve točna, iako samo arapska poslovica: Prije ćete uočiti u mrkloj noći, na crnom kamenu crnog kukca, nego što ćete uočiti svoju oholost! Nevjerojatno i začuđujuće, ali vrlo blizu istini o nama. Vjerojatno svatko od nas ima to iskustvo kako smo se iznenadili kada smo otkrili oholost, spoznali ili samo naslutili upravo onda kada smo ju najmanje očekivali.

Postavlja se i nameće pitanje kako riješiti taj problem? Ma, rje­šenje je jednostavno: družiti se sa Isusom, našim uzorom, jedinim Ime­nom koje nam je uvijek na pomoći i jedinim Spasiteljem i Otkupiteljem koji odnosi grijehe svijeta! Za uspjeh u tome kao prvi korak bit će nam potrebna poniznost, za drugi opet: poniznost i na kraju poniznost... I ne zaboravimo da smo u vjeri uvijek u nekoj vrsti krize vjere i na putu borbe za pravu vjeru... Što smo odlučniji u toj borbi, to će nas i Zli više uznemirivati, dok ne uvidi da smo za njega u određenom tre­nutku izgubljeni.

Nakon toga pitam se kako ja to radim, mogu li ljudi u mojoj okoli­ni prepoznati moje druženje s Isusom? Prema ponašanju stanara, susjeda u mojem stubištu kao da baš i nije prepoznatljivo? Ili ono, to moje d­ruženje sa Isusom do sada nije vremenski dovoljno trajalo ili sam pre­čuo Riječ Duha Svetoga pa ne koristim tu glad za riječju Božjom i ne slušam vjerno Isusove upute o načinu življenja, kako nam govori prorok Amos: "Evo dani dolaze – riječ je Jahve Gospoda – kad ću poslati. glad na zemlju, ne glad kruha ni žeđ vode, već slušanja riječi Jahvine." (Am 8, 11) Poznata je uzrečica: "S kim ste, takvi ste!"

Kako bismo uspjeli u jedinstvu vjere u svojoj sredini, pogledajmo što nam govori poslanica Efežanima (Ef 4, 13-16) "...Da zajedno dođe­mo do jedinstva vjere i u pravoj spoznaji Sina Božjega (...) i da ne budemo više malodobni, igračka valova, okolo tjerani svakim vjetrom nauke u ljudskoj prijevarnoj igri, usred prepredenosti koja lukavo krči put zabludi. Naprotiv, provodimo život istinu u ljubavi i tako učinimo da sve uraste u njega koji je Glava, u Krista: o d koga cijelo tijelo (...) ostvaruje svoj rast za izgradnju samog sebe u ljubavi."

Posebno je ovdje lijepo rečeno o prepredenosti koja lukavo, pa i uporno krči put, ali u zabludu. To nam drugim riječima govori da zna­nje bez morala i ljubavi prema bližnjemu dovodi do prijevarne igre, pretjeranog sebeljublja, egoizma, oholosti, a onda uskogrudnasti i ne­trpeljivosti prema onima koji manje znaju, mogu i imaju. Tada se onda usvaja važeće značenje imati – a ne biti. Jezgravito i oš­tro o tome govori Albert Einstein: "Učenik mora steći razumijevanje i dubok osjećaj za vrijednosti – on mora razviti istinski smisao za ono što je lijepo i moralno ispravno; u suprotnom će uz specijalizi­rano znanje, biti više nalik dobro izdresiranom psu nego skladno razvijenoj osobi."

Gdje sam ja u svemu tome, u kojoj mjeri sam uče(s)nik u tome ili u dijelu prepredenosti i zabluda? Jesam li iskoristio svoje pa i s­kromne talente da se stanje imati barem malo umanji, ako već ne krene u drugom smjeru. Naravno, u pitanju su djela, a ne samo ri­ječi! Iza toga moram odmah reći Gospodine Bože, ne dopusti da zbog mojeg nedo sljednog življenja vj ere netko drugi ne spozna Isusa, kao u psalmu: "Nek se ne postide zbog mene koji se u te uzdaju Gospode, Jahve nad Vojskama! Nek se ne posrame zbog mene koji traže tebe, Bože Izraelov!" Ps (69, 7).

Gospodine Isuse, ali Ti si rekao da nisi donio samo mir, nego i mač, podijeljenost i razdor pa i u samu obitelj. Tako u nastojanju da živi te u vjeri često možete ostati i osamljeni jer vas okolina ili ne razumije ili jednostavno ne želi slijediti. U tome treba opet na­ći put kako s e s o samljenošću uspješno nositi. Dag Hammarskjoeld /Hamaršeld/, nekadašnji tajnik UN-a, nam poručuje: "Moli da tvoja osamlje­nost postane poticajem da nađeš nešto za što možeš živjet i i dovolj­no veliko da za to umreš." Primjetimo da je ovdje opet ključna riječ – molitva.

Svakako je dobro primijeniti i u život provoditi riječi sv. Franje, koje otprilike glase: – Bože, podari mi dovoljna poniznosti da mogu podno­siti ono što ne mogu mijenjati i podari mi dovoljno hrabrosti da promi jenim ono što mogu promijeniti.

– Bože, daj mi dovoljno mudrosti da razlikujem ta dva reda.

Da bismo u tome donekle i uspjeli, potrebno nam se osloniti na Božju pomoć, družiti se sa Isusom. On nas stalno očekuje i poziva pa i u ovoj molbi:

...Priđi k stolu Gospodnjemu, tebe zove dan i noć,
Svojom gozbom čeka na te, želi tebi dati moć.
Uzmi kruh, blaguj kruh, nosi ga kroz cijeli svijet
Uzmi kruh, sveti kruh, daje život nećeš mrijet...