Skrivam naviruće suze kada se sjetim izgleda našega mjesta prije pola stoljeća. Ne pojmim je li rad žalosti ili od radosti. Pred očima mi zalebdi slika malih drvenih kuća i kućeraka s trijemovima od neobrađenih okruglih trupaca obloženih drvenim stijenama, strmih krovova i zemljanih podova. U nekima je petrolejska lampa svijetlila u mraku. Sjećam se ščrbavih muzeva kako vrteći Ibar ili Drinu u ustima crveno ljubičastih obraza, oko Miholja gnječe grožđe i cijede ga u slatki mošt. I žena se sjećam kako u srpanjskim predvečerjima skaču po stupama za obradu konoplje. Uz lagani drhtaj, koža mi poprimi formu ježeve, od tuge za mladošću i prisjećaja na ondašnju Veliku Mlaku, poput kvočke raskriljenu, koja u ovom dijelu Campus Zagrabiensisa obujmljuje ostala sela. Od Raspela u sredini sela, Gorenec se širi prema Istoku do dvorca Weigärtner, prema Zapadu do Pažula, Mudičke na Jugu i Kovačima na Sjeveru. Dolenec se nastavlja od dvora Weingärtner prema Istoku. Do ovih dana, Dolenec nije doživio bitnijih promjena.

Slijedom rasprodaje grčevito branjene djedovine stečene od vremena kralja Bele IV., baštinici Gorenca su aktivirali sve ranije seoske poljske linije i putine, i pretvorili ih u ulice. Točnije, uličice, po kojima bi jedva Ja bauljao paradnim Hudolinskim špancir korakom. Nažalost, njima sada motornim vozilima jurcaju neobuzdani mladci starosjedilaca, a još više pridošlica, koji sa torbama dođoše ovdje.

Srećom, ili Božjom dobrotom, do sada još nismo oplakivali žrtvu tog nemilosrdnog điranja. Kod mimoilaženja na tim puteljcima čujem kako vozač dovikuje onom drugom da se mora maketi. Ne maknuti, a kamoli meknuti. Tako u većini okolnosti, val pridošlica nametnu način života kraja od kuda dolaze. A način poimanja života, govor, pjevanje, sve djeluje otresito, nemirno i silovito.

A joj, u pjesmama se pak doslovno čuju neartikulirani zvuci orijentalnog dernekčenja. Slatka čežnja postaje vrijeme u kojem je zvonio premili kaj ili Popevke sem slagal. Uličice i vrtove napuniše oni koji prečesto nemaju ljubavi niti elementarnog znanja, a niti volje upoznati povijest mjesta gdje su savili gnijezdo. Ne mare za staro turopoljsko selo što se jedva "na puškomet" (M. Peić) raskrililo sjeveroistočno od sjecišta Sisačke ceste sa željezničkom prugom.

No, sve je u vremenu podložno mijeni. Od prastarih stoljetnih lipa razodjenuše drvenu crkvu Sv. Barbare. Sada stoji gola ona, kao i negdašnja općinska kuća u kojoj je nekada rodoljubni fratar Smendrović zasnovao školu. Bar nešto za veliku obljetnicu koja mjesnu vlast i povjerenstvo za kulturu ne zamara. 1642. g . je godina upisana na trijemu crkve. Dakle 365. god. od tada je prošlo. To bi bila prva spomena vrijedna obljetnica. Sigurno je da u Mlaki već tada u 35 kuća obitavahu Lackovići, Trumbetaši, Muženići, Kramarići, Glagolići, Mudići i Brozovići, koji po potomcima jos i sada tu žive. Protokom vremena raslo je selo i broj stanara u njemu. Veliki oganj u drugoj polovici XIX. stoljeća, koji je spalio seoska gospodarstva, ujedinio je seljane da osnuju društvo sa svrhom međusobnog pomaganja u nevolji.

I tako, 1907. g . na bazi dragovoljnosti žrtve za bližnjega, osnovaše društvo, nudeći pritom vlastiti život. Nepismenih je bilo, ali su bili bezgranično plemenitih srdaca. Zahvaljujući upravo tomu, društvo se do sada održalo, iako je poput mnogih, na svom stoljetnom putu, imalo svakakvih kušnji. Neka dragi Bog pomogne i ovima koji u ovo vrijeme bez nadoknade služe općem dobru i neka sjaj stoljetne slave traje dalje.

Treća, za nas vjernike Rimokatoličke crkve u Velikoj Mlaki najznačajnija obljetnica slavi 30 godina nastanka samostalnosti župe. Naime, 1977. g . obznanjeno je izdvajanje kapele Velike Mlake od matične župe Svetog Jurja u Odri. Za upravitelja nove župe, koja obuhvaća Veliku Mlaku i novo naselje Veliko Polje, postavljen je vlč. Ladislav Loina. Nositelj i revnitelj akcije i ishođenja dozvole bio je upravo vlč. Loina. Prigodom ovih vrijednih obljetnica predložio bih sadašnjoj upravi Crkve i mjesta da se župniku Loini na nekoj od primjerenih lokacija u Velikoj Mlaki podigne barem spomen poprsje. Njegova zasluga je da se tim činom, kao i ranije uspostavljenim svjetovnim organizacijama, Velika Mlaka uvrstila u red samostalnih središta.