Ukratko ste saznali da su naše dvije župljanke tjedan dana provele na Malom Lošinju, ali nikako na godišnjem odmoru, nego naprotiv, predstavljajući našu župu i cjelokupni pastoralni rad. Stoga saznajte nešto detaljnije iz "Barka intervjua" sa Jelenom i Marijanom.

Barka: Od kuda ideja za Mali Lošinj?
Marijana: Od svećenika. Jednog poslijepodneva me pozvao i rekao je da mi mora nešto dati, a to su bili papiri za Lošinj. Da samo znate kako sam se iznenadila kada je rekao da idemo Jelena i ja.
Jelena: Marijana me je nazvala i rekla da svećenik hoće da nas dvije idemo i da se što prije prijavimo. Bila nam je to velika čast što je baš nas izabrao od svih ostalih mladih.

Barka: Jeste li odmah pristale?
J i M: Naravno da smo pristale, pa tako što se ne propušta.

Barka: Rekle ste da ste se iznenadile, je li postojao određeni strah, zbog toga što nitko od župljana nije bio u Lošinju i na neki način niste bile spremne?
J: Naravno da je postojao, ipak smo morale u najboljem svjetlu predstaviti našu župu, a znate da smo tek nedavno počele raditi s mladima i da nemamo dovoljno iskustava, za razliku od susjednih župa.
M: Mislim da smo mi bile jedine animatorice s najmanje radnog staža! (ha, ha)

Barka: Kako ste se osjećale kada ste došle ispred katedrale i vidjele ostale mlade? I kakva je bila atmosfera u busu?
M: Odlično!!! Svi su bili jako sretni. Drugim riječima zatišje pred buru! :)
J: Što se tiče atmosfere – u početku je bila hladna, a što smo bili bliže Lošinju sve toplija. Kad smo se vraćali doma pratila nas je bura koja je skoro odgodila naš dolazak u Zagreb (nije da bi se tko bunio :) ) jer pet minuta nakon našeg prolaska zatvorio se Krčki most.

Barka: Gdje ste bile smještene u Malom Lošinju i kakav je bio doček?
J: Bile smo u domu sv. Martin, ravnatelj je vlč. Hren. A doček je bio više nego odličan.
M: Dočekao nas je povjerenik za mlade – Antun Sente s mladima iz Zagorja koji su nam pomogli nositi torbe, ustvari oni su ih i nosili, a kada smo došli u dom počeli su pjevati pjesmu Dobro mi došel prijatel.
J: I ne samo to, družili smo se s njima kroz pjesmu i ples još nekih pola sata, a zatim su oni morali otići, a mi smo imali prekrasan ručak.

Barka: Kada smo već kod jela, kakva je bila hrana, a kakve su kuharice?
M: Hrana je bila za prste polizat', a kuharice uvijek nasmijane i vedre.
J: Stvarno su bile odlične, mislim da su bile iz Međimurja, a znate da je tamo narod jako vesel i vrijedan. Čak smo im na kraju napisali pjesmu i otpjevali, a one su bile ganute do suza.

Barka: Tu večer imale ste i službeno upoznavanje s ekipom, na kojoj je prisustvovao i nadbiskup Bozanić, kojim je redom sve počelo?
J: Pa, upoznavanje je počelo već poznatom igrom voćne salate, koju smo igrali na dočeku Nove godine sa mladima iz Taize-a, samo je ovdje bila u igri odjeća, a ne voće :). Svatko je morao reći svoje ime i prezime, i nešto o sebi i svom angažmanu u župi. Nadbiskup Bozanić je sve to pozorno slušao, a mi smo bili oduševljeni što ga je zanimalo tko su i čime se bave mladi njegove nadbiskupije. Kasnije smo počeli s izvlačenjem anđela.

Barka: Kada ste krenule znale ste da nećete biti u istoj sobi. Kako vam je bilo prihvatiti činjenicu da ćete sobu dijeliti s drugim osobama?
M: Ma nije to tako strašno. To je čak i odlična ideja. Kada se nađete negdje gdje ne poznate nikoga osim jedne osobe (Jelene) jako ste privrženi toj osobi. Ja sam imala odličnu ekipu u sobi – Marinu i Martinu. Cure su super, komunikativne, vesele. Martina pjeva u VIS Emanuel i stvarno mi je bilo veliko zadovoljstvo pokraj nje pjevati na misama.
J: Kao što je Marijana rekla, super je kada ste s nekim nepoznatim u sobi jer tada imate mogućnost bolje upoznati ljude oko sebe.

Barka: Iz navedenog Jeleninog članka saznali smo da ste imali radionice. Gdje su se održavale i koje su bile teme? Jeste li imali kakvo ime s obzirom da ste se podijelili u dvije skupine?
M: Radionice smo imali u sjenicama. Jelena će vam reći njihova imena. Teme su bile: zajedništvo, Sveto pismo, molitva... Nadam se da se animatori neće ljuti što ostale teme ne znam po imenu, ali stvarno su bile zanimljive i nadam se da ćemo neke od njih održati s našim mladima. Moram reći da su se animatori Filip i Ivana stvarno trudili da nam svaki trenutak proveden u Lošinju bude ispunjen i da nam ostane u sjećanju i to sve kroz radionice, igre, pjesmu. Od srca im veliko hvala.
J: I ja se zahvaljujem animatorima, jer stvarno su imali pune ruke posla, a to su obavili besprijekorno. Što se tiče imena Marijanina grupa se zvala Koinonía (zajedništvo), a moja Dirigenti i mužikaši (prijevod nije potreban), a sjenice su se zvale maslina, je ne, obrana. U dvjema smo imali radionice, a u treća je bila za zabavu.

Barka: Možete li opisati jedan radni dan na Malom Lošinju?

J&M: Doručak je bio u 8 i 15, (ne u 8 i 16 :) ), zatim radionice i eventualno slobodno vrijeme, poslije toga u 13 h jedan savršeni ručak ili dupli ručak, tko je htio. Nakon toga opet radionice i slobodno vrijeme. Misa je bila u 18:30, nakon toga večera te zabava, pjesma, ples ili odlazak u grad. Oko ponoći neki su umorni imali i masažu, a zatim nastavak druženja do 3:00 sata ujutro.

Barka: Kako ste nas svaki dan obavještavale što radite spomenule ste da imate anđele čuvare i da ste također i vi nekome anđeli čuvari. Možete li nam nešto više reći o tome?
M: Koliko se sjećam, mislim da smo već prvu večer izvlačili papire na kojima su pisala naša imena. Kada smo izvukli papir i vidjeli ime, toj smo osobi bili anđeli cijeli tjedan. Za nju smo se morali moliti, razgovarati s njom i ostavljat joj poruke u prethodno napravljene papirnate sandučiće, a da ona ne sazna tko ste. Naravno da je moj štićenik saznao dan prije za mene.
J: Također smo i drugima mogli pisati poruke. Neki su bili jako dragi pa su stavljali čokoladice, napolitanke, bombone. Marijana i ja podijelile smo ŠOK kaugume, sad zamislite reakciju ljudi .

Zadnji dan svi smo se okupili i jedni drugima otkrili tko su nam štićenici i podijelili prikladne poklone. Otkrivanje anđela je zaista bilo uzbudljivo jer ste otkrili tko je na vas mislio i molio tjedan dana, a za mene je bilo i vrlo osjećajno. Moram napomenuti i da su pokloni bili nadasve maštoviti.

Barka: Možete li nam reći kakvi ste vi bili anđeli i možete li nam otkriti barem jednu poruku?
M: Teško je o sebi reći kakav si anđeo. Nadam se da sam bila dobar i da su se mojem štićeniku svidjele moje poruke. Sa sigurnošću mogu reći da sam imala najkreativnijeg Anđela. Mišela, hvala ti.
J: Jedna od mojih poruka glasila je: Ružice su crvene Ljubice su plave A ja MOLIM za tebe Od pete do glave.
p.s. večeras u sobi br. 24 igra se remi, dođi.
Ovo je jedna od šaljivijih poruka, ali prevladavale su poruke duhovnog karaktera, poruke poticaja... Marijana je možda imala najkreativnijeg anđela, ali ja sam imala najbrižnijeg anđela – Marinu, jer za vrijeme boravka na Lošinju napravila sam nekoliko poštenih žuljeva, a već sam slijedeći dan dobila u svoj sandučić paket hansaplasta.
M: I sad nas vi pitate kakvi smo mi bili anđeli... dalo bi se raspravljat'!
J: Pa valjda dobri, podijelile smo najviše slatkiša u sandučiće od svih! :)

Barka: Kako ste provodile slobodno vrijeme?
J: Neki su se odmarali u sobama s obzirom da su išli spavati u 3 i 30, a u jutro smo morali biti u 8 i 15 na molitvi. Ili smo bili na plaži.

Barka: Koliko je s vama bilo svećenika?
J: Bila su dva svećenika, vlč. Antun Sente i vlč. Duje Kurtović, koji su bili predani mladima te su nam bili na raspolaganju uvijek u svako doba. Također su bili jako duhoviti i razigrani jer nikad neću zaboraviti igre poput Pogodi tko je komarac? i banseve kao što su sinjanja i tralalero. Ovim putem im se zahvaljujemo i nadamo se da ćemo to ponoviti barem još jednom.

Barka: S vam su išla i četiri bogoslova kako su se oni uklopili?
J: Više nego dobro, nije se ni skužilo da su bogoslovi J . Moramo naglasiti da su oni jako produhovljeni, pametni, dobri, zgodni J i jako, jako duhoviti dečki. Pozdrav Ivanu, Josipu, Marku i Robiju.

Barka: Jeste li u kontaktu s mladima?
M: S nekima se čujem skoro svaki dan, a s nekima malo manje. Drago mi je što sam upoznala jako kreativnu skupinu koja u svojim župama radi već godinama. Nadam se da će se odazvati našem pozivu i u našoj župi održati susret.
J: Ostala sam u kontaktu sa svima, s nekima više, s nekima manje, nije da se neki ne javljaju na poruke :). Posebno mi je drago što smo se već triput našli otkad smo se vratili s Lošinja i ostali smo dobri prijatelji. Stvarno je bila sreća upoznati takve osobe.

Barka: Želite li nešto dodati i što će vam ostati najviše u sjećanju?
J&M: Najviše su nam se urezale u pamćenje društvene igre poput mafije, pjevaj viceve, molim pljesak, tko je kralj džungle i nezaboravni kralj džungle – Robert, te izvrsne misli naših bogoslova. J
Da, želimo reći da slijedeće godine i neki drugi mladi mogu imati priliku doživjeti to što smo mi doživjele i da ju ne propuste.

Također svi vi mladi, pridružite nam se sa svojim idejama, animacijama, glasovima kako bi poboljšali naš pastoralni rad u župi te na taj način slavili Boga.