Svečano obilježavanje 50. obljetnice smrti službenice Božje Marice Stanković (1900. – 1957.) održano je 8. listopada ove godine na Kaptolu (Tribina grada Zagreba).

Uvodnu riječ održao je mr. Milan Pušec, postulator. O pojedinim odgojnim aspektima javnog djelovanja sl. B. Marice Stanković govorio je mr. Anđelko Košćak, dok nam je temu "Bog je radost" , iz duhovne baštine Marice Stanković, predočila dr. s. Rebeka Anić.
U glazbenom dijelu između svakog predavanja sudjelovao je Oktet zagrebačkih bogoslova i bivše učenice Ženske opće gimnazije sestara milosrdnica.

Nakon prigodnog programa, u zagrebačkoj katedrali u 18 sati započelo je misno slavlje koje je predvodio msgr. dr. Valentin Pozaić, pom. biskup zagrebački.

Stanković rođena je 31.12.1900. godine u Zagrebu u siromašnoj obitelji. Otac Fabijan radio je kao podvornik u uredima Gornjeg grada, a majka je radila kao kućna pomoćnica. Otac je želio dječaka, a Gospodin mu je podario djevojčicu koja je svojim krsnim savezom po vodi i Duhu Svetom postala sestra svog Božanskog brata Isusa.

Osnovnu, građansku i učiteljsku školu polazi kod Sestara milosrdnica sv. Vinka u Zagrebu, gdje je bila starija sestra pod imenom Krizina. Tijekom školovanja kod Sestara milosrdnica, od 1908. produbljuje se njezin vjerski odgoj i razvija se njezin naravni dar za pisanje. Odisala je oštroumnošću, dobrotom i plemenitim srcem i tako postala središte pažnje i zanimanja. Nikada se nije postidjela svoga radničkog porijekla. Uvijek je hrabro isticala "moj otac je radnik", bila je ponosna na njegovo poštenje i čvrstoću koju je i sama primila od oca.
Veliku maturu položila je 1920. godine, i od tada u potpunosti zaranja u Božje Otajstvo. U Zagrebu završava i Višu pedagošku školu i kao nastavnica službuje u Podravskoj Slatini, Čakovcu, Kutini, Gračacu.

Na sletu Orlovske mladeži u Mariboru 1920. godine Marica se susreće s dr. Ivanom Merzom koji će kasnije imati veliki utjecaj na nju. Nakon Ivanove smrti u Hrvatskoj nastaju teške političke prilike. Crkva se suočava s velikim nevoljama. Sestra Marica kaže da čitava Hrvatska postaje konclogor, čak se niječe i nacionalni identitet. Poslije raspuštanja orlovske organizacije, već u siječnju 1930. sastaju se Hrvatski orlovi koji stvaraju planove o osnivanju nove katoličke organizacije pod imenom Križari. Osnovno geslo organizacije koje su rado isticali na svojim grudima glasi "ŽEA" (Žrtva, Euharistija, Apostolat).

1942. godine prigodom 15. obljetnice Merzove smrti i 15. obljetnice Maričinog javnog katoličkog rada, a na prijedlog Zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, Papa Pio XII dodijelio joj je visoko crkveno odlikovanje "PRO ECCLESIA ET PONTIFICE" (za Crkvu i Papu) za zasluge na polju katoličkog odgoja i apostolata među hrvatskom mladeži.
1945.g. dolazi komunistički režim, koji je veoma težak, naročito za Crkvu i vjernike.

Marica nije pala u napast da opisuje zločine koji su se dogodili, nego u duhu razmišlja zašto se sve to događa. Komunisti su napadali nadbiskupa Alojzija Stepinca raznim klevetama, jer su htjeli zatrti Crkvu i njezine velikodostojnike. Članice zajednice Krista Kralja oštro i javno su se suprotstavljale klevetama, a Marica je rekla na zboru prosvjetnih djelatnika:"Protestiram u ime katoličke javnosti protiv ovakvih kleveta... Zato s gnušanjem kažem tri puta fuj, fuj, fuj što se dozvolilo da na sastanku elite grada, sastanku prosvjetnih radnika padaju takve klevete."

Sestra Marica privedena je 1. rujna 1947. godine u istražni zatvor. Osuđena je na pet godina robije, a zajedno s drugim osuđenicama ponosno je zapjevala: Christus vincit, Christus regnat, Christus imperat (Krist pobjeđuje, Krist kraljuje, Krist vlada).

Sada je znala da ju čeka veliko trpljenje i iskušenja, ali sve to podnosi za Gospodina, za Crkvu, za svoju Zajednicu. 1948. g. odvedena je zajedno s dvanaest osuđenica u "Kazneno-popravni dom" u Slavonsku Požegu. To je bila prava Kalvarija koju su podnosili toliko nevino optuženi ljudi. Strpali su ih u baraku s 90 osuđenica. Nije bilo mjesta za "normalan" život dostojanstven svakog čovjeka. Samo oni koji su iskusili tako nešto mogu znati što sve izopačeni ljudski um može smisliti. Natiskana tijela, bez prostora za ležanje, bez pranja, s malo hrane. Poput životinja u kavezu.

Sestra Marica poslije dolaska s robije, 1952. godine, bila je veoma narušenog zdravlja, ali i dalje nesebično vrši svoje poslanje u svjetovnom institutu. Izmućena teškim fizičkim radom i psihičkim mučenjem predosjećala je da neće dugo živjeti, pa je s još većim žarom prionula završetku svog životnog djela.

Svjetovna ustanova "Suradnice Krista Kralja" je prvi hrvatski svjetovni institut posvećenog laičkog života kojeg je Marica osnovala 1938. g. na poticaj dr. Ivana Merza.

8. listopada 1957. godine Marica nije više mogla disati i grčila se. Pogledala je prisutne i nasmiješila se. Napravila je križ i sklopila ruke na molitvu i isprekidano rekla: "Dosta, dosta mi je tvoja milost...". Kada je bila završena zadnja molitva za umiruće glasno je rekla AMEN i ispustila svijeću iz ruke. Do tada izmućeno lice bolešću poprimilo je izraz nebeskog mira i vedrog smiješka. Sestra Marica, a duhovna majka tolikih djevojaka, našla je svoj mir i svoju radost koju je tražila cijeli svoj život kod svoga Učitelja i svoga Kralja u nebeskoj slavi. Umrla je u mjesecu listopadu, mjesecu svoje i naše nebeske majke kod koje je našla svoje zasluženo mjesto.

Mnogi svjedoče o velikoj osobnosti Marice Stanković, i po tim svjedočanstvima pripada joj povlašteno i izuzetno mjesto u povijesti Crkve u Hrvata.