Jedan od petorice hrvatskih svetaca kojemu se u litanijama svih svetih, kako se iz djetinjstva sjećam molilo: blaženi Marko Križevčanine, moli za nas , stavljen je na oltar svetih mučenika. Uz mnoga od Boga izmoljena uslišanja pobožnih ljudi, Sveti Otac Ivan Pavao II. proglasio ga je Svecem Rimokatoličke crkve. Posljedica Markove svetosti, ali i smrti, bila je snažna vjera u jednoga Boga, što raskolnici kalvinisti nisu, ili možda nisu htjeli razumjeti. Nažalost, i danas ima ljudi koji vjeruju da svaka vjera ima i svoga Boga. Ne baš davno, u naše vrijeme i na našem tlu, potekla je krv nevinih. Ponajprije iz teške nevjere u Boga, a onda i iz ugasle vjere u čovjeka. I među crkvenim ljudima jednog naroda prevladavalo je uvjerenje, a to su i narodu s oltara posvješćivali, da su jedino oni pravovjerni tumači Božje riječi i božanski narod kome se ostatak mora podčinjavati. Iz te zablude začeta je okrutnost neprimjerena ljudskom, a napose kršćanskom poimanju suživota. Siguran sam da je sveti čovjek Marko iz Križevaca prije nekoliko stoljeća razumio proročke riječi drugog svetog čovjeka Jeremije, napisane prije još više stoljeća, a koje govore slijedeće:
Još uvijek, u teškom jadu, vidim ja potomstvo Solime, slomljenu nadu.
Čujem im uzdahe i vapaj ljut! Tko god to nemilo rasulo gleda,
mora se ražalit, mora se ražalit, što bijedna čeda jad stiže krut!
Kad već ovu tužbalicu svetoga Jeremije nisu razumjeli neki crkveni učitelji ortodoksne vjere, razumjeli su i prigrlili ju mladi ljudi u Križevcima, prijatelji moje djece i moji prijatelji. To su Palošike, ne tako davno u Glasu Koncila opisana obitelj. Oni su djeca Svete Rimokatoličke vjere i njenih Svetih istina. Iz obitelji su u kojoj otac razgrče pismohrane, a majka precizno rukom iscrtava temeljito proučene hrvatske povijesne insignije.

Nije li i to možda u dobi odrastanja i spoznavanja smisla života budilo duh čistoće kod djece? Poglavito stoga što je ta obitelj široko otvorena Bogu i svijetu, i što je razgovor s njima i među njima uvijek isprepleten i na kraju pročišćavan kroz filtar vjere. I odgovor na Božji poziv nama bi zauvijek mogao ostati tajnom, kad ne bi pred sobom imali slijedeće činjenice. A činjenice su dva cvijeta čiji korijeni niču jamačno iz samoga Izvora, i iz Njega se poje. A, ta Izvor voda teče vjekovima, i Život daje. Izvor istinite Žive vode ne dopušta im da se od njega otklone, a kamoli da se od njega udalje. To nikako! Tada bi se miješajući sa koprivom i ostalim ljutim travama, iako su i ona iz vrta Gospodnjega, izgubili ona svojstva koja ih čine dragocjenima. Njima je izvor kreposnog života Isus Krist, a Njegov sveti nauk hrana duši. Njima, jer su posvema čisto živjeli i poput košute za vodom Živom žudjeli, milostivi je Bog otvorio oči srca onim spoznajama za kojima mi ostali ljudi svijeta tragamo do konca života. Često, bez obzira koliko nas ljeta pritišće, ni do svršetka života ne spoznamo zašto smo na zemlji, i zašto baš u tom cvjetnjaku koji nam je Gospodin dao na uživanje? Samo po svetom i časnom životnom skladu ove plemenite obitelji i životom po zakonu "Omnia vincit amor – Ljubav sve pobjeduje", mogli su se u srcima začeti, roditi i prihvatiti odziv Isusovom pozivu na službu posvećenim životom. Nisu prihvatili vjeru svijeta u materijalnost kao kriterij vječnosti kojom se potiskuje "sensus fidei" i otupljuje ljubav u srcima ljudi (pa i vjemika) za vrijednosti kojima se snaži svetost duhovnoga života.

Njihova odluka je plod skladno življene vjere u obiteljskom gnijezdu, nikako plod razočaranja ili neke obiteljske nesređenosti kako bi današnji svijet mozda o tome spekulirao. Spoznavši nečasne zamke svijeta i ovozemnu nezasitnost gospodara, Krešimir je za oprost njihovih zabluda odlučio moliti, ne doma u zapećku, nego se odreći svega materijalnoga i u potpunoj posvećenosti Duhu stjecati neraspadljiva bogatstva u Bogu. I onaj čovjek koji ovu usporedbu želi razumjeti i prihvatiti, siguran sam, sretan je čovjek.
Mirtin, pak, put prema redovništvu je osim žarkom vjerom u Isusa Krista protkan simbiozom izvrsnog teološkog i filozofskog znanja polučenog kroz gimnaziju i Katolički bogoslovni fakultet Sveučilista u Zagrebu. Djevičanskim životom po zakonima Svete vjere stekla je blaga Bogu dostatna da joj želju ispuni. Vjerom i ufanjem Mirta je već kao gimnazijalka djelotvomo svjedočila ljubav prema bližnjemu, Caritas, pritom se ne nadimajući i ne slaveći sebe.

U Bogu koji poput zraka kojega udišemo prekriva zemaljsku kuglu, Mirta je osjetila Istinu, i vječno joj odlučila služiti. Na put učvršćenja vjere u vječnu Istinu, povela ju je ljubav prema siromaštvu, životom u kontemplaciji kakvu je živio sveti Franjo iz Asiza. Mirta je poput Lazarove sestre Marije, kojoj je Marta spočitnula lijenost, izabrala pravi dio. Da nije, kako bi s uvjerenjem prihvatila put vjere kojega je trasirao Giovanni Francesco Bernardone, razmetni sin bogatog trgovca iz Asiza, koji je život po zakonima svijeta zamijenio za život u siromaštvu i pokori. I danas smo svjedoci da čovjek poput onoga u Isusovo vrijeme, ili u vrijeme života svetoga Franje u glavi vrti film čežnje za zemaljskim bogatstvom. Ne shvaća da se time u izvjesnoj mjeri nužno priklanja vremenskom životu, a otupljuje kreposti duhovnog, vječnog bogatstva. I u doba bonvivanskog života Franje Asiškoga bilo je slično. I Mirta i Krešimir su poput svetog Franje iznenadili svoje roditelje, odbacili svjetovne titule. Uz ovo, njihov je uzor odbacio i odjeću optočenu sjajem zlatnih niti i zamijenio ju za najprostiju vreću. Uz sva dobra djela koja je činio, smatrali su ga čudakom i luđakom. Vrsnim propovijedanjem, a još djelatnije načinom života u apsolutnom siromaštvu koji je bio sukladan Evanđelju, bio je smetnja mnogima. Zbog skromnosti, Krešimir je odabrao Red Male bosonoge Braće (Ordo minori), a Mirta je ušla u II. Franjevaeki Red ili Ordo Sanctae Clarae kojega je sveti Franjo osnovao zajedno sa Klarom Scifi l212. godine.

Danas, kao i u vrijeme Franje i Klare, ljudi su više materijom, nego duhom kušani. Iz današnje perspektive gledano, skloni su filozofirati o materijalnom siromaštvu kao nepotrebnom, i stoga im vrijeme srednjega vijeka ne izgleda "sveto".

Ulazak u Bitak

Točno pet godina nakon izrečenih prvih privremenih zavjeta, na istome mjestu, na blagdan Svete Klare 11. kolovoza 2007., Mirta je zaručniku Isusu Kristu položila Svečane Zavjete. Ova stvamost, odnosno poziv na rad u Gospodnji vinograd, nama mnogima je najčešće samo tijek nerazumljivih riječi. Draškaju nam uši i pamtimo ih toliko snažno da ih kasnije znamo samo papagajski ponavljati. Zavjet u Redu siromašnih sestara svete Klare koji je Mirta izrekla, njezin su temeljni kapital i bogatstvo koje će se svakodnevnom molitvom množiti i donositi stostruku dividendu. U njoj će možda biti dio naše tvrdoglavosti, lažnog ponosa i otvaranja razuma spram shvaćanju i razumijevanju Svetih Tajni. Jedna od tih "Svetih" tajni je i ova: kako, i zašto je po ondašnjim mjerilima bogati plemić vesele naravi bio nezadovoljan zemaljskim bogatstvom? Slobodni smo pritom posvijestiti si da mi nismo kao sveti Franjo, a nismo niti kao Mirta ili Krešimir, racijem dovoljno otvoreni za misao "res non verba", da prepoznamo razliku između bogaćenja i bogatstva.

Iz dodatka imenu s. Marije Klare koji glasi "od Presvete Euharistije" čita se skromnost, jer čest Presvete Euharistije, Hostija, zalogaj je koji se daje nama slabima i tužnima da nam ojača duh vjere i raspoloži nas. U s. Mariji Klari i fra Krešimiru koji je vječne zavjete položio 23. rujna 2007. u Franjevačkom samostanu u Brodu na Savi, mi, ali i cijeli svijet ima pouzdane molitelje za svetiji život, te da naše poslanje među ljudima bude djelotvornije, a ne držanje fige u džepu.