Rana je jesen. Sunce polako tone u sumrak. Smeđe je lišće padalo na vlažno tlo nošeno dahom prohladnog povjetarca. Drvena kućica, na prvi pogled, jedva odolijevajući zubu vremena nalazila se na kraju grada, obrasla već požutjelom travom. U njoj je živio jedan starac. Jedan od mnogih...

 Prolazi još jedan dan, dan kao i svaki drugi. Starac je sjedio u svojoj fotelji gledajući kroz prozore i prebirući svoja sjećanja. Teško je disao gledajući ponovno taj film u svojoj glavi. Pred očima živo su se izmjenjivale slike prepune krikova i boli. Čak i kad bi htio drugačije, samo jedan pogled na naborane ruke bio je dovoljan podsjetnik da ga tmurne misli ne napuste. A nije to tako davno bilo, bio je još mlad, mlad u duši... Još je uvijek osjećao boli u nogama, ogrebotine i rupe od vrućeg metala su i danas gorjele kao i onda. Sva ona patnja koju je osjećao i godinama dijelio s drugima pritiskala je njegove grudi, ali srce je bilo snažno i nije se predavalo.

Sada je ostao sam. Kao i drugi. Svi su zajedno u tom gradu, ali... Svatko je sam u tom mnoštvu. Kao otpadak ljubavi, sami, zaboravljeni i odbačeni od svih. Sami na kraju svijeta...

Osjećao se tužan, ne toliko zbog svoje samoće, već što nije bilo mladog prijatelja s kojim bi podijelio svoja sjećanja i ispričao svoju priču. Ne, pomislio je, ne samo svoju priču, već priču svih onih ljudi koji su dali sav svoj imetak, pa čak i sebe upleli u tkanje života i događaja koji su im izmijenili život. Bila je to priča o ponosnom gradu heroju i njegovim ljudima koji su kroz povijest odolijevali svim pokušajima porobljavanja. Još tamo od prije nekoliko stoljeća dok su jahači na konjima sa zakrivljenim sabljama na krvav način provodili svoja uvjerenja. Čak ni kada je bio pod jarmom osvajača, nije se predavao; i tako do današnjeg dana. Uspio je preživjeti... i pobijediti... iako uz velike gubitke.

Najednom ga u promišljanju nad sjećanjima prekine neki zvuk i vrati ga u stvarnost. Ustao je i pošao do prozora pogledati tko to kuca na vrata. Nije moglo biti slučajno, mislio je dok je prilazio prozoru, ovamo više nitko ne dolazi bez neke namjere...

Kroz prašinom zamagljene prozore vidio je slijepu djevojku. U ruci je držala nešto, ali oči ga više nisu služile kao nekada i nije mogao razabrati o čemu se radi. Čuo sam o toj djevojci, pomisli, ona sigurno dolazi pružiti mi utjehu. Požurio je hromim korakom radostan prema vratima da je pusti u svoj dom. Ali kad je stigao i otvorio vrata, nje više nije bilo... Nad nebom su se nadvijali tmurni oblaci, a samo je u daljini vidio kako drumski razbojnici odvode nevinu djevojku... Još je jedna suza krenula ususret rodnoj mu zemljici dok je pomišljao hoće li je ikada vidjeti opet u ovom kraju?

Slomljen, vratio se natrag u svoju fotelju. U svoje utočište... I dalje je bio sam, ali... Osjećao je da se u sekundi nešto promijenilo!! Sva ona bol i tuga koja je vladala u gradu, kao da je bila ublažena! Drugačija.

Nije to bio plod vidljivog djelovanja, već neke nevidljive sile koju je osjećao kako struji prema njima. Bila je to molitva drugih koja im je dolazila... kao suosjećanje... kao utjeha... kao nada... kao sjećanje na trenutke kad su u tim istim vremenima kojih se stalno sjeća, bili jedno u molitvi...

Više nije bio sam. Znao je to dok je sjedao natrag u fotelju. Osmjehnuo se s olakšanjem i sjetio svoje omiljene ruže, Hrvatske. I dok je njegov duh, rasterećen kretao na put ka onozemaljskom, uputio joj je svoju poruku ohrabrenja, svoju posljednju molitvu... kao oporuku:
"Cvati, ružo rumena, cvati, posvećeni cvijete, vij se nad grobom nevoljnih ljudi koji digoše mač na zakon varke i laži, koji digoše mač za zakon prirode svete; cvati, jer se je mladi rodio dan, i čista rosa pada u srce puka, rosa blagoće i ljubavi bratske. A ti, hrvatski mladi sokole moj, uberi taj cvijetak, za klobuk ga djeni i ponosi se njime pred vijekom i svijetom."