Bosanska kraljica i franjevačka trećoredica. Rođena je 1424. kao kći hercega Stjepana Vukčića Kosače, i uz njezinu su životnu sudbinu vezana posljednja desetljeća Bosanskog Kraljevstva i njegov tragični završetak.

Odgajana u roditeljskom domu, u ozračju heterodoksnih krstjana*, Katarina će svoju duboku religioznost nakon vjenčanja s kraljem Stjepanom Tomašem (1446.) nadahnjivati na franjevačkoj duhovnosti. Kao kraljica djeluje pomiriteljski, štiti interese siromašnih, gradi crkve (Presvetog Trojstva u Vrilima i sv. Katarine u Jajcu), a nakon Tomaševe smrti (1461.) posvećuje se odgoju svoje djece, Sigismunda i Katarine, koji su 1463. odvedeni u tursko zarobljeništvo.

Kraljica Katarina spašava se bijegom u Dubrovnik, a zatim odlazi u Rim s velikom nadom da će se zajedničkim nastojanjem papinstva i europskih vladara uskoro osloboditi njezina domovina i kraljevstvo. Uz pristojnu potporu Apostolske riznice, Katarina se trajno nastanjuje u Vječnome Gradu, dijeleći sudbinu brojnih hrvatskih izbjeglica okupljenih pod okriljem Crkve i kongregacije sv. Jeronima. Tamo gradi gostinjac za žene i dariva bolnicu sv. Jeronima za siromašne hodočasnike i izbjeglice iz naših krajeva.

Jubilarne 1475. godine javno se zalaže za zajedničke akcije u korist oslobođenja kršćanskih zemalja od Turaka. Skrhana narodnom tragedijom i bolom zbog gubitka vlastite djece, zakonita bosanska kraljica Katarina 20. listopada 1478. oporučno ostavlja svoje kraljevstvo papi Sikstu IV. i Apostolskoj Stolici, uz uvjet “ako se moja islamizirana djeca ne oslobode i vrate katoličkoj vjeri”.