Mi se zovemo i jesmo Crkva koju je Krist posvetio svojom smrću i slavnim uskrsnućem te je s njom u sve dane do konca svijeta. Ako je tome tako tada smo mi dionici baštine koju Crkva naviješta gotovo 2000 godina neprestano pomlađivana Duhom Svetim. Kroz crkvenu povijest bilo je i pogrešaka i nepoznavanja stvarnih prilika za što se Sveti Otac Ivan Pavao II. ispričao u ime cijele Crkve svima koji su trpili zbog ponašanja nekoga od onih koji se nazivaju katolici.

Postavimo i mi sebi pitanje trpe li naši bližnji na ovaj ili onaj način od našega ponašanja i postupaka, a sebe nazivamo katolicima. Pod imenom vjere u Isusa Krista ne može se skrivati nikakva mržnja ili zavist na bilo kojega čovjeka, pa ma koje rase ili vjere bio jer to onda nije Kristov nauk. U ime Kristovo ne može se činiti nasilje, jer to nije Kristov nauk, niti tražiti od drugoga ono što sami nismo kadri učiniti. U potrazi za puninom vjere svatko od nas mora proći putem koji nije obrasao samo cvijećem nego i velikim iskušenjima i poteškoćama. Najbolji i najspominjaniji primjer jest starozavjetni Božji sluga Job, kako čitamo u biblijskoj knjizi u kojoj su prikazana sva iskušenja kroz koja je Job prošao, ali nije izgubio vjeru u Boga.

Uistinu, vjera ne može i ne smije biti samo faza u našem životu i to često kratkotrajna faza. Kako možemo davati Krista bližnjima ako ga nismo sami našli, i kako možemo naći njega ako nismo našli sebe? Moramo postati osobe (ne ličnosti) koje sebe mogu darovati, jer osobnost imamo zato da je dajemo. Sebičnost i oholost čini se predstavljaju svo zlo današnjeg svijeta u svim svojim varijantama. Jedna od temeljnih obaveza kršćana je borba protiv zla – moralnog i fizičkog. Pasivno prihvaćanje života oko sebe potpuno je krivo i u sebi neprihvatljivo. Duhovni život mora se hraniti i izgrađivati sakramentima i sve druge priče o tome kako se može biti dobar i bez toga su čista tlapnja i samoobmana. Istina je, Duh Sveti djeluje i izvan granica Crkve i “katolik” tj. univerzalni ili sveopći čovjek bi se trebao zanimati i za takvo njegovo djelovanje, ali puninu spoznaje spasenja ima samo Katolička Crkva. Svojim životom moramo stvarati (kako je Papa naziva) civilizaciju Ljubavi nasuprot civilizaciji hijena koja sve više postaje prisutna u stvarnosti naše domovine i svijeta i gdje jači, zbog toga što je jači, prisvaja pravo tlačiti i gospodariti sudbinom slabijega. To je vidljivo posebno u gospodarstvu i politici jer su te dvije grane ljudske djelatnosti najtransparentnije. To je daleko od Kristovoga duha i vodi svijet u propast, samodostatnost i oholost.

Pored svih nedaća i zlih djela u ovome svijetu ipak ima svjetla što je najbolje pokazao Svjetski dan mladih u Rimu gdje ih se okupilo 2 milijuna pred ozarenim Papom, a svi zajedno oko Krista. Okupljajmo se i mi redovito, a za to je prilika već ova nedjelja.