“Gospodine Blackwood”, poviču neke gospođe začuđene. “Zar vas zaista nije ništa strah? Valjda znate da je tamo prije trideset godina umrla neka žena koja si je oduzela život...”
“Odakle se zna da još nitko nije nakon toga u toj sobi želio spavati? Što je u tom posebno? Iz sobe se pruža predivan pogled. Laku noć, poštovane dame!”

Četvrt sata nakon toga Bill je već ležao u pidžami na krevetu te glasovite sobe. Za svaki slučaj, na noćni je ormarić stavio samokres, a ostavio je i upaljeno svjetlo iznad glave. Prije no što je zaspao opazi pet crnih malih prstiju kako se polako miču pri dnu kreveta…

Otvori oči, zatvori ih ponovno i opet otvori...
Ali pet malih crnih prstiju još je uvijek bilo tu... Odjednom se broj poveća na deset prstiju! To ga ipak malo iznenadi.
“Manite se takvih glupih šala”, reče Bill. “Pokažite se ili pucam!”
I sasvim hladan i svjestan posegne za svojim samokresom. Male se ruke pomaknu gotovo moleći, ali nikako se lice nije pokazalo.
“Neću više ponavljati”, reče Bill. “Na tri pucam!”
I pažljivo počne nišaniti. Male se ruke kao ukrute, nisu se više micale.
“Ustanite ili pucam!” poviče Bill. Deset je prstiju počelo malo podrhtavati... “Jedan”, poviče Bill, “dva! tri!” i potegne obarač.